Večerina

Marika Šafran Berberović rođena je 1935. godine; preživjela je nekoliko država, nekoliko veleprevratničkih epizoda: političkih, ideoloških, estetskih, k tome joj nije nedostajalo ni osobnih trauma, a da se pri tome mijenjala samo onoliko koliko su uvjetovale unutarnje silnice jednog meditativnog talenta koji je imao povlasticu da se može razvijati po vlastitim zakonima. Napominjemo to stoga što je Marika Šafran Berberović pripadala naraštaju koji je osjetio napasti moderniteta, ali i kušnje što ih je Država stavljala pred svoje talentirane dvorjane, a da je pri tome ipak uspjela, bez buke i bijesa, podići decentnu zaštitnu ogradu i prema jednom i prema drugom izazovu.
Pošla je u svijet iz onih rijetkih i dragocjenih sredina koje su poznavale kućnu biblioteku, glazbala, rekvizite uz koje se stvarala tanka pokorica našega građanskoga svijeta, ona raštrkana klasa čija je misija u našim žalosnim prilikama bila da uporno, a nerijetko sasvim bezuspješno, pokuša sačuvati kopču s velikim kolektivnim sjećanjem što ga zovemo civilizacijom Zapada. K tome, ta rođena Zagrepčanka djetinjstvo je provela u pitoresknom predratnom Čakovcu, u kući s vrtom i pogledom na toranj staroga grada Zrinskih, odakle je ponijela slike, boje i motive u kojima će poslije reproducirati taj svijet što joj se vrlo brzo, još djevojčici, zaigranoj u tunelu od ruža penjačica koji završava bijelo okrečenim zidom, urušio pred očima…
U svom je umjetničkom i intelektualnom životu sačuvala vjeru u kanon i tako izbjegla ona kružna putovanja što su ih različiti -izmi nudili unutar ringišpila sve progresivnijih stilskih formacija, nanizanih na tragu osnovne utopije našeg doba: vjere u vječnu sadašnjost. Ništa ne prethodi, ništa ne slijedi. Junak našeg doba, pa tako i umjetnik, nema roditelja, nema ni djece, ima tek svoje samostvoreno Ja, koje nema nikakvih dugova, ni ikakvih obveza. Upravo plemenita staromodnost omogućavala joj je da jasno vidi uzaludnost svakog pokušaja da se stvari mijenjaju revolucionarno neovisno je li u pitanju slikarstvo, književnost, glazba. Ili politika. Zar odbaciti sve što je prethodilo, prezreti tradiciju i maljem poravnati put u nove zakone svijeta i umjetnosti? Ti su joj izazovi bili toliko strani da nije ni morala ulagati poseban trud kako bi ih izbjegla. Ali to je, naravno, imalo svoju cijenu. / Ratko Cvetnić