Zar i ti, auto moje?
Zar i ti, auto moje? ustvari je knjiga jezivih farsi o automobilu, u kojoj autor ne štedi nikoga, pa ni intelektualce, a bome ni žene, već implicitno postavlja opća pitanja o prekomjernosti isticanja moći i važnosti preko auta, ali i o ljudskoj primitivnosti. Knjiga završava nadrealnim epilogom koji služi kao autorovo krajnje protivljenje iracionalnosti toga i takvoga svijeta. Ne otkrivajući iznenađenja koja nam sprema ovaj ishod, koliko god nepredvidiv i škripav bio, recimo samo da logiku apsurda tjera do krajnjih granica, u završnoj verbalnoj pirueti koja miješa tragediju s burleskom: „Što predstavlja ona kanta? Ona kanta predstavlja intimnu autokozmetiku. Što će on sada raditi? On će svoje auto prati! I pere li ga pere, licka li ga licka. U pravilnim razmacima od desetak sekundi padne i poljubac što po haubi, što bilo gdje. Kad osjeti da je auto u potpunosti zadovoljan, vraća ga u garažu. Prije oproštaja udjeljuje mu i završni poljubac u predjelu gepeka.“
Ivica Mijačika raspolaže verbalnom inventivnošću i jetkim samo njemu svojstvenim humorom, poput, primjerice, ovih aforizama koji poentiraju priču: Što je najbitnije u životu? Najbitnija je bit. Ili - Karcinom, kad je već tu, može i pričekati. Pa i - Uostalom, samo nas autoguma može izvesti na pravi put. Kao izvrstan stilist, dodaje čak stanovitu plemenitost provincijskoj duhovitosti slikajući zajedljivo portret suvremenog konzumerističkog svijeta povećalom apsurda. U tome je, može se reći, sljednik velikih majstora crnog humora i karikature, i bez osobite konkurencije na domaćoj književnoj sceni. Ova je knjiga humoreski stoga svojevrstan orijentir koji nudi spasonosan kontrapunkt eri kojoj je ovakvo štivo prijeko potrebno: školski rečeno, mogla bi se predstavljati kao valjana sociološka kritika. / Nera Karolina Barbarić
