Zmajevo cvijeće

Poezija Darije Žilić je puna poezija. Ispunjena je semantički do kraja, nema u njoj bjeline, niti mjesta tišinama između riječi. Strast emocije da prijeđe u simbole, u riječ, pulsira ovim stihovima i kako se to često zbiva - kad se radi o tako intenzivno emotivnom pokretaču pjesme i pripadnoj racionalizaciji kroz riječi - svaka od tih pjesama do svojeg završetaka dolazi maestralno, gotovo hipnotički. Imamo osjećaj da Žilić svoje pjesme završava u trenutku kad pjesmotvorna svijest to hoće. Ili kad se lirski subjekt isprazni od afektivnog viška. Ove pjesme pršte od erosa izricanja, od artikulacije koja je uvijek oslobađanje od svega, i svjedočenje samog zanosa riječima i njihovim mogućnostima. U ravnoteži stoje te riječi, nijedna ne odskače, sve su u nijemom suglasju, i blagonaklone prema autorici, koja kao da ih prima, i kao da nema puno udjela u toj transmisiji. Žilić je i iskrena prema svijetu i prema sebi, ali konfesionalnost joj nije cilj. Iako se može čitati i kao ispovjedno-narativna poezija, ona to nije. Pjesma, naime, ponajprije orijentira samu tu svijest koja je piše. Pjesma je trenutačni spas, od kaosa, od nepoznanica, od nemira.

Irena Matijašević