Diana Zalar
U SJEĆANJE NA SNJEŽANU GRKOVIĆ JANOVIĆ
Temeljeno na njenom pripovijedanju o vlastitom životu
U samo svitanje prvoga listopada ove godine, okružena svojom malom brižnom obitelji u
stanu na Zvončacu, zauvijek je zaspala Snježana Grković Janović (zvana Nežica), osebujna i
rado čitana spisateljica romana, biografskih djela i priča za odrasle i djecu, zaslužna socijalna
radnica na području obiteljske i dječje problematike, predana istraživačica povijesnih, kulturnih i
društvenih prilika i zbivanja u Hrvatskoj i na širim prostorima. Ovaj zapis neće biti zaokružen,
jer ljudski život se ne da sažeti u profesiju, diplome, priznanja i objavljene knjige. Pogotovo
Snježanin, koji je bio iznimno ispunjen i sadržajan. Kao cjelovita autorica profilirala se pred
odlazak u mirovinu, svojim prvim romanom Striborovim stazama (1997.), koji je tematski i
stilski pravi nastavak Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić (o kojoj knjizi je objavila i eseje
Postupajte s bajkom tankoćutno i tetošno, Osam mudrosti Ivane Brlić-Mažuranić i Rječnik manje
poznatih riječi u sklopu izdanja 2004.). I inače će spomenuta književnica biti Snježani učiteljica
života, pa tako i ljepote jezika i stila. Od tada su se izmjenjivale knjige za odrasle i one za djecu,
bilo autobiografske ili bajkovite.
Dugogodišnje prijateljevanje s njom trajno je utjecalo na moj svjetonazor, na moj pristup
studentima, a može se reći i na stil kojim pišem svoje stručne radove i knjige. Neke od njih je
pročitala prije objavljivanja i savjetovala me. Ostat će mi životni uzor, zbog ljepote i živosti
jezika kojim je govorila i pisala, zbog riznice znanja koju je godinama sakupljala i prenosila,
zbog radosti življenja kojom je odisala čuvajući anegdote i priče za svakovrsne prigode. Rođena
je 19. siječnja 1933. godine u Zagrebu, gdje je već u devetnaestome stoljeću živjela imućna i
svestrana trgovačka obitelj njene majke Lujze Wagner, ključne osobe u razvoju hrvatskoga
sestrinstva i socijalno-higijenskog rada, međunarodnih veza u zdravstvu između dva svjetska
rata, američka stipendistica. Njenu biografiju uklopljenu u složeno romansirano povijesno djelo
opremljeno dokumentacijom i fotografijama, naslovila je Snježana Sestra Lujza i objavila u
Nakladi Bošković (2003). Ova će nakladnička kuća biti često i prvi izdavač drugih njenih
književnih djela, uz Srednju Europu, Ibis grafiku, Laus, Školsku knjigu i druge. Otac Snježanin,
ugledni liječnik Špiro Janović rođen je u Rijeci, a u Zagrebu je završio studij medicine
specijalizirajući se za plućne bolesti. Bio je porijeklom iz pomorske i brodograditeljske obitelji
iz Sumartina na Braču. U Zagrebu je mala Snježana odrastala okružena velikom obitelji,
pažnjom, pričama i kazališnim predstavama sve do devete godine, da bi se 1940. s roditeljima i
bratom preselila u Split. U splitskome stanu na starome „pazaru“ roditelji su zaštićivali i
udomljivali židovske bjegunce za vrijeme talijanske okupacije, dok joj u školi učiteljica nije
dopuštala govoriti hrvatskim jezikom, a morala se odazivati na ime Biancaneve. Kako se rat
rasplamsavao, preselila je s majkom i bratom u Sumartin na otoku Braču, svojoj baki po ocu (o
tri velika franjevca, postanku i razvoju Sumartina objavila je modernu povjesticu Svetac na otoku
2006.). Roditelji su, prema Snježaninim svjedočanstvima, zaključili da bi odlazak u zabačeno
mjestašce na otoku moglo pružiti više sigurnosti. No u tome su se prevarili, jer su Nijemci od
napuštenih kamenoloma stvorili teško osvojive bunkere koje su partizani i Englezi nastojali
osvojiti. Tako su se i tamo naslušali granata i borbi, nagledali jada i nevolje ljudske, a djevojčica
koja joj je bila draga prijateljica poginula je od jedne takve granate. Snježanina majka liječila je
otočki živalj, a sa sobom je stalno vodila svoju kćer. Pred kraj rata s majkom i bratom Snježana
se vratila u Zagreb drugoj baki, no majka je odvedena u ustaški zatvor, gdje se zarazila trbušnim
tifusom i ubrzo poslije povratka kući umrla. Tako je u dobi od trinaest godina, dok je otac za
rata rukovodio partizanskom bolnicom na Malti a kasnije radio u Bariju u Italiji, Snježana s
majkom proživjela najteže ratne dane i konačno je u Zagrebu izgubila, nadomak mira. Nakon
rata s ocem je otišla u Sarajevo jer je on tamo bio pozvan da sudjeluje u osnutku Medicinskog
fakulteta, gdje do umirovljenja predaje kao profesor i djeluje kao utemeljitelj i predstojnik
Klinike za plućne bolesti. U Sarajevu je Snježana završila Učiteljsku školu 1951. i odredbom
Ministarstva prosvjete, sa sedamnaest godina stupila na svoje prvo učiteljsko mjesto u selu
Semizovcu na rijeci Bosni, što smatra svojim najvažnijim životnim iskustvom. Potom je upisala
Filozofski fakultet u Sarajevu i 1958. diplomirala jugoslavenske jezike i književnosti (u
generaciji s Tomislavom Ladanom, Vitomirom Lukićem i dr.). Imajući izravni uvid u
neprosvijećenost i neukost stanovništva koje se dolazilo liječiti u bolnicu „Dr. Simo Milošević“
pored Sarajeva (mahom žena i djece), ishodila je dopuštenje od Ministarstva da s još jednim
kolegom otvori tamo prvu školu pri nekoj bolnici u bivšoj Jugoslaviji. Tu je radila dok nije,
želeći se potpuno osamostaliti, 1958. otišla u Beograd da završi Višu školu za socijalne radnike.
O Sarajevu kako ga je ona doživjela objavila je knjigu Dugin grad (2006.), gdje se njen život,
studiji i zaposlenja ne mogu promatrati odvojeno od dublje povijesti grada i njegove okolice
(razvitak multikulturnog društva, dotok materijalnih dobara i intelektualne elite u poraću,
kazališni i kulturni život, omladinske radne akcije, sportski život - autorica je, primjerice,
sudjelovala u utemeljenju Sarajevskog akademskog kajak kluba). Napisala je i dvije odulje
pripovijetke i uplela ih u ovu knjigu. Jedna je o pijanistici Olgi, pripadnici predratne kulturne
elite, a druga o neukoj Hanifi, zlostavljanoj ali nesalomljivoj ženi koja je silno željela naučiti
čitati i pisati, pa joj je u bolničkoj školi u tome pomogla Snježana. Kroz ove fikcionalizirane
biografije zrcale se prilike i duh prošlostoljetnog vremena, kao i razlozi autoričinog životnog
opredjeljenja za socijalni rad. Dugin grad je djelo memoarskog karaktera, no kao i u nekim
drugim njenim knjigama, u njemu se suptilno i slikovito otkrivaju skriveni porivi, okrutni izazovi
kojima žena mora odgovoriti u svom vremenu. Iz njezina filigranskog stila prepoznaje se bogato
poniranje u ljudsku psihu i traženje suvislih odgovora na sudbonosna životna pitanja. Služeći se
ponekad fikcijom, nikada daleko od doživljene stvarnosti, smješta sebe i svoje bližnje u duboko
pohranjena sjećanja, bivajući tako jednom od najvažnijih misliteljica ovoga vremena i ovih
prostora. Prepoznaje se to i kad govori o posebnostima bosanskoga podneblja i tamnog vilajeta
otvorenoga svakom namjerniku ma koje vjere bio, zatim o posebnostima dalmatinskoga kraja i
mentaliteta. Ništa manje uspješno nije ni njeno slikanje urbanih sredina, kako zagrebačkog tako i
beogradskog i sarajevskog područja, i malomišćanskog, samodovoljnog otočkog svijeta. Pišući
svoje knjige u smiraju života, Snježana je dozrela da može čitav jedan povijesno-kulturološki
prostor staviti u kontekst svoga života i života svoje šire obitelji, pa tako jasnije vidjeti sebe i
druge u odsjaju osobne i nacionalne sudbine.
Kod životnoga puta stali smo pred odlazak u Beograd 1958. Ispraćajući je, otac joj je
poklonio majčin dnevnik (datiran od svibnja 1941.do 23. XII. 1944). Bio je to poticaj za kasniji
nastanak knjige Lujzin dnevnik (2008.). Nije samo riječ o autentičnom, dramatičnom i
uzbudljivom ratnom štivu, već o djelu u kojemu je sadržano više motrišta, kako Lujzinih, tako i
ljudi koje je susretala i bila im bliska. Kontekst u kojemu je pisan na slikovit je način tajno
palimpsestni: Lujza ga je pisala u očevoj trgovačkoj knjizi koja je bila posve praktične naravi, o
troškovima podizanja, odgoja i školovanja kćeri. Čuvala ga je i skrivala u navoštenom platnu.
Snježana je mnoge osobe koje se pojavljuju u dnevniku nazvala imenima i prezimenima,
ispričala nam kakvo značenje su te osobe imale u životu grada Splita i drugih mjesta. U Epilogu
saznajemo sudbinu majčinoga dnevnika i kako je Snježana svjedočila promjeni vlasti u Zagrebu,
a u drugome dijelu knjige naslovljenom Prilozi nalaze se pisma s ratišta rođaka Hanna Wagnera,
Lujzinog bratića (1900-1945) koja su nađena u njenoj ostavštini, a umrli su iste godine; tu je i tri
stotine i pedeset sedam „napomena“ u kojima su skriveni djeličci povijesti, zanimljive anegdote,
pisma i podaci o poznatim i zaslužnim ljudima poput fra Andrije Kačića Miošića, don Frane
Bulića, Natka Nodila, arhitekta i svjetskoga putnika Đuke Kavurića i drugih, pa do onih manje
poznatih, ali jednako zaslužnih kao što je jedan od prvih poštara na Braču Paško Dorotić, ili
najstarija stručna primalja Vinka Štambuk (baba Vice), koja je obabila tri pokoljenja Bračana u
četiri sela i mnogim zabačenim zaseocima.
Upisavši se u Višu školu za socijalni rad u Beogradu, Snježana je tri mjeseca noću,
volonterski, održavala u studentskome domu tečaj maturalnih tema iz književnosti skupini svojih
starijih kolega - studenata iz unutrašnjosti, da im pomogne položiti veliku maturu jer je saznala
da su bili upisani s tim uvjetom i da im je to velika muka. Književnost su svi njeni „učenici“
položili. Kasnije završivši i ovaj studij (1960.), punih deset godina radila je u Centru za socijalni
rad Novi Beograd, i to na složenoj lepezi socijalne problematike nezaposlenih, djece, bolesnih i
starih, u multikulturalnom okruženju. O tom razdoblju života napisala je knjigu Boje jednog
vremena (2011.) potanko ispripovjedivši o svom radu, o životu grada, osnivanju kulturno-
umjetničkih društava, kazališnom životu, studentskom pokretu 1968., uvijek u prvi plan
postavljajući ljudske sudbine. Tih godina upoznat će svog životnog suputnika i supruga, koji će
postati i njen književni tajnik, a u posljednjim godinama života požrtvovni bolničar, osoba od
najvećeg povjerenja – ing. arhitekture Slobodan Grković. Prije povratka u Hrvatsku gdje su
dobili kćer Jelenu, neko vrijeme je živjela u Americi zahvaljujući međunarodnoj stipendiji
(Cleveland International Program) usavršavajući se u primjeni grupnog socijalnog rada s djecom
i mladima. O tome govori jedna priča iz knjige Voda koja se smije (2007.), koja u cjelini ima za
temu njen profesionalni rad u Americi, Splitu i Kaštelima. Za naziv knjige Snježanu je nadahnula
petnaestogodišnja djevojčica iz indijanskog plemena Sioux koju je dobro upoznala, zavoljela i
mjesecima se s njom družila jer je bila zadužena za njen „pojačan nadzor“, radeći u malom
centru za socijalni rad na rubu indijanskog rezervata. Tamo su, uz to, socijalni radnici
intenzivnim radom trebali pripremiti indijansku djecu i djecu s periferija obližnjega grada, da
svoje talente i svoju inteligenciju mogu otvoriti za predstojeći odlazak u školu i integraciju u
američki školski sustav. Metode s kojima su radili uključivale su i one u kojima starija djeca
tinejdžeri pomažu mlađoj djeci da iskažu svoje potencijale. Taj model je prenijela u Split, u koji
se vratila 1970. i s obitelji ostala do kraja života. Sa skupinom stručnjaka iz osnovnih škola u
Kaštel Sućurcu, Kaštel Starom i Osnovnoj školi „Kman-Kocunar“ u Splitu osnovala je
Savjetovalište za roditelje, učitelje i učenike, te realizirala dječje radionice Pružam ti ruku,
prijatelju. Kad bi učiteljice zapazile da je nekom djetetu teško zbog različitih razloga, obraćale
su se Savjetovalištu. S tom djecom koja su bila zdrava i nisu imala intelektualne poteškoće, ali su
se zbog različitih razloga teško prilagođavala školi, Snježana je radila čitavog radnog vijeka, a i
kasnije u mirovini. Za svoj predani rad dobitnica je Nagrade Općine Split, a bila je 2019. i
kandidatkinja za nagradu Splitski cvit. Intenzivno je surađivala i s ravnateljem i zaposlenicima
Dječjega doma Maestral gdje žive djeca bez roditeljske skrbi. Za njih je bila posebno
senzibilizirana zbog gubitka majke, ali i zbog sjećanja iz ranoga djetinjstva, kad je u Zagrebu
svake nedjelje posjećivala jedan takav dom na Selskoj cesti koji je vodila prijateljica njene bake,
a ona je tamo stekla svoje dvije male prijateljice koje su bile stalne gošće na proslavama i
blagdanima u njenome domu. Knjiga za djecu Zlatna vrata (2010.) govori o sudbini dviju
djevojčica blizanki iz takvog jednog doma, koje nisu željele da ih se razdvoji. Ova priča budi
zanimanje djece za njihove vršnjake koji nemaju sreću obiteljskog života. Dio radnje zbiva se na
ruševinama stare Salone i na Gospinom otoku uz rijeku Jadro, što spisateljici daje priliku za
jasnu ekološku poruku.
U suradnji sa Dijanom Nazor i Koraljkom Polaček, Snježana je napisala i osmislila
slikovnicu Tin u Zemlji Kilikiki (2001.), o dječaku koji u snu posjeti jedan posve drugi svijet,
napučen fantastičnim bićima, ali obuzet čežnjom za svojim domom, vraća se u stvarnost.
Zamisao o nastanku ove slikovnice potekla je iz jedne prekrasne igre. Najprije se igrala slikarica
Dijana Nazor - glinom, kamenom, pijeskom, lišćem, maštom. Kako je igra često srce umjetnosti,
iz nje je nastalo zanimljivo skulpturalno djelo, instalacija patuljačkog sela. Iza toga nastala je
fotografska slikovnica, jedna od rijetkih te podvrste u hrvatskoj književnosti. Posebno se sjećam
kako smo predstavljali tu slikovnicu u Splitu, jer su je predstavile i osobe koje imaju veliko
značenje za ovaj grad i zemlju, a danas ih također više nema: Ljubo Stipišić Delmata, Anatolij
Kudrjavcev i Josip Genda.
U izuzetnome djelu Striborovim stazama (1997.) koje se direktno, pa čak i vremenski
nastavlja na Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić Snježana je izvela poduhvat da u vlastitu
fantastiku, nadahnutu pročitanom i proživljenom literaturom (uz I. B. M. S. Košutić, J. R. R.
Tolkien i dr,), vješto smjesti intertekstualne poveznice, a priču oživi uz domaću, slavensku
mitologiju. Među Ivanine likove koji su sad puno godina stariji smjestila je djevojčicu Vrijesku
koja mora preboljeti gubitak voljene osobe, u čemu joj pomažu upravo likovi iz Priča iz davnine.
Kao i u radu s djecom u njenoj profesiji – onda kad ništa nije pomagalo, uvijek je pribjegavala
bajci kao terapeutskome izvoru. I opet je literaturu ispreplela sa stvarnim životom.
Tu su još romani: Ukradeno proljeće (2002.) za koji je dobila Nagradu Ivana Brlić-
Mažuranić, o svijetu duhova godišnjih doba - Črta, Živane i njihove djece Morane, Vesne i
drugih bića iz slavenske mitologije gdje se događaju dramatične promjene. Nadahnuta epom
Živana Vladimira Nazora, Snježana upliće u priču mitološka bića naših predaka. Črt, gospodar
studeni i zime odlučuje okovati svijet ledom i ne dopustiti Živani da razbudi u proljeće prirodu.
Glavni ljudski likovi su zaljubljeni mladi Dinjuša i Dragoš, a autorica je u priču utkala
poštovanje prema tegobnom ljudskom radu i udivljenje nad njegovim plodovima. Svijet romana
živi u dubokoj cikličkoj povezanosti s prirodom, pa su tako i poglavlja naslovljena prema njoj:
Ljeto na Dabrovu jezeru, Čudo proljeća, Jesenski darovi, Zimska dokolica... Za ovaj roman
nadahnula su je dva putovanja u žitorodni kraj Poljske, uz pritok rijeke Visle, gdje su bili
međunarodni stručni skupovi socijalnih radnika.
Za roman Velebitske vilin-staze (2002.) poticaj je nastao u Nazorovoj pjesmi o lugaru
Janku koji se brine za floru i faunu u šumi. U Snježaninom romanu on zbog toga ima propusnicu
u fantastičan svijet. Svog bolesnog nećaka dovodi na Velebit da bi ozdravio od sušice, a sam je
spreman i poginuti braneći velebitska bogatstva. Fantastičan svijet je jako blizu čovjeku, no on
mora imati neke kvalitete da bi ga mogao posjetiti. Na kraju knjige čitatelj može upoznati
mnoštvo zanimljivosti o velebitskom svijetu, pa fantastična bića posve prirodno u njenoj knjizi
nastanjuju mjesto s toliko prirodnih čudesa. Za pisanje romana temeljito se pripremila uz pomoć
geografskih karata, razgovora s pripadnicima Gorske službe spašavanja, proučavajući biljni
svijet Velebita i legende koje postoje o toj našoj proslavljenoj planini.
Napisala je i memoarske zapise nastale za prebivanja u zagrebačkoj bolnici i čekanja na
operaciju pod naslovom Čarobni brežuljak (2003.), kao i djelo Zaštićena djetinjstva (2017.) u
kojemu pripovijeda detalje o svojim najranijim godinama i članovima svoje osebujne obitelji. U
ovim pripovijedanjima našli su svoja sjećanja mnogi čitatelji koji su posjećivali ista mjesta i
proživljavali isto vrijeme. Knjiga o izazovima oblikovanja i djelovanja sestrinske struke,
namijenjena stručnoj i široj javnosti Sestrinska riječ (2015.) nastala je na osnovu proučavanja
istoimenoga časopisa (1933.-1941.) kojemu je njena majka bila urednica, kao i drugih izvora.
Uredila je očev prijevod i izdanje drame Ćitra Rabindranata Tagorea (temeljene na epizodi iz
Mahabharate), te ga opremila tekstom o Tagoreu Vijenac između Istoka i Zapada i esejom o
indijskoj princezi Ćitri i ženskim književnim likovima u muškom ruhu (2010.). Prijevod joj je
bio obećao otac još kao šestogodišnjoj djevojčici, pa je prijevod i napisao, makar četrdeset i pet
godina poslije (u svojoj osamdeset i četvrtoj), mjesec i pol dana prije smrti. Nije bilo kod
Snježane šale kad je riječ o neispunjenim obećanjima…
Čuvar drveta roman je objavljen devet godina nakon završetka Domovinskog rata (2004.)
Ratno pustošenje i izolacija od susjednih zemalja, autoričin je doživljaj rata u Bosni i
Hercegovini početkom devedesetih godina. Braća Jelenka i Goran u izbjeglištvu, spletom
čudesnih okolnosti doputuju u zemlju svojih predaka. Autorica uspijeva iznijeti koliko je muke,
stradanja i volje dobrih ljudi potrebno da se obnovi život koji je tako lako uništiti. Riječ je o
snažnom unutrašnjem porivu da se čitatelja potakne na potragu. Ili bolje, na borbu. Onu koju
svaki pojedinac uvijek mora izboriti sam - za izgubljenu harmoniju između sebe i svijeta. Mitska
uloga čovjeka u našim stvarnim prostorima dana je Čuvaru Drveta mira i blagostanja, na zemlji
novih stanovnika-povratnika.
Ibuš i Stanac (2019.), posljednji roman Snježane Grković Janović, nose likovi dvojice
dječaka, od kojih je jedan iz romske obitelji. Različitosti ne smetaju djeci da budu najbolji
prijatelji, pa tako njihove obitelji lakše prebrode jednu tešku zimu u kojoj je poplava poharala
njihovo mjesto. Dječaci razrješavaju i jednu davno zapretanu tajnu. Snježana posebnu važnost
romana temelji na načinu kako dječaci nastoje aktivno mijenjati svoju sredinu. Odrasli ne mogu
ostati distancirani, pa tako djeca duboko pozitivno utječu na život svojih obitelji. I u ovome djelu
ženski likovi imaju važnu ulogu, kao i u većini drugih. Snježana je oživjela čitavu galeriju
djevojčica i žena u svojim djelima, što nije zanemariva stvar.
Želja mi je da čitatelj/ica ovoga zapisa može makar odškrinuti veliku tajnu u koju sam
proniknula prijateljujući sa Snježanom i čitajući ove knjige (tiskane u vremenskome rasponu od
samo dvadeset i tri godine!): tajnu o tome koliko jedan život u nekim detaljima može utjecati na
onoga tko je predodređen da bude pisac. Lijepi doživljaji useljavaju u knjige. U Snježaninim
knjigama - i bogata naša baština i tradicija. Premda često počinju s nekom nevoljom:
progonstvom, smrću nekog dragog, ratom… Kako je jednom rekla Dubravka Težak na proslavi
njenoga rođendana, u Snježaninim knjigama zlo je neki puta jače, ali se iscrpi, a dobro je
žilavije, i na kraju ostaje…
Hvala Snježaninoj obitelji što je uvijek imala strpljenja, taktičnosti i puno ljubavi za nju.
Nije ponekad lako živjeti s toliko posvećenim umjetnikom i radnikom. Ali sam sigurna da je to
poštovanje zaslužila - kao supruga, majka, baka i svekrva. Slava joj!
U Zagrebu na sunčani utorak, 6. listopada 2020., za polaganja urne na splitskome Lovrincu
