Goran u Goranu
i esejista čije ime nosi naša knjižnica, organizirana je prigodna izložba crteža Goranove
glave, nastalih tijekom radionice Likovnost u teoriji i praksi prema radu Vojina Bakića,
Goranovoj glavi u bronci iz 1946. godine. Autori(ce) su izloženih radova polaznice radionice
i njihov mentor, akademski slikar Nedeljko Tintor.
Izložba je posveta pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću i kiparu Vojinu Bakiću, svojevrsni podsjetnik
na važnost (čuvanja) umjetničke slobode i slobode općenito.
LIKOVNOST U TEORIJI I PRAKSI
Likovna radionica profesora Tintora namijenjena je umirovljenicima, ali i svima ostalima koje zanima likovnost u teoriji i praksi. Svakoga se tjedna obrađuje jedna tema: Svjetlo i sjena, Perspektiva, Anatomija životinja itd. Radionica započinje predavanjem prof. Tintora na određenu (likovnu) temu, a nakon predavanja slijedi praktična radionica crtanja ili slikanja tijekom koje polaznice, uz vodstvo mentora, naučeno primjenjuju u praksi.
„Portret kojim se Bakić najviše bavio, koje je najviše studirao od samog početka svoga rada, od prvog čitanja Jame, lik je pjesnika i partizana Ivana Gorana Kovačića. Goran je pratio Bakića u svim fazama njegova rada - od romantičnog realizma do faze u kojoj je lice svedeno na oštre lomove velikih bridova, ali ipak prepoznatljivo.“
Iz knjige Dušana Matića Vojin Bakić moj prijatelj
Već 1953. postoji sedam studija Goranova lika: tri male glave, dvije skice cijele figure, jedna glava u kamenu i jedna u bronci. Goran je prisutan u Bakićevom stvaralaštvu od 1946. godine do druge polovice osamdesetih.
IVAN GORAN KOVAČIĆ hrvatski književnik (Lukovdol, 21. III. 1913 - okolica Foče, 12. VII. 1943). Novinar i urednik Hrvatskog dnevnika i Novosti. Godine 1942. zajedno s V. Nazorom pridružio se partizanima. U srpnju 1943. ubili su ga četnici u istočnoj Bosni. Za života objavio zbirku Lirika (s J. Hitrecom i V. Jurčićem, 1932) te zbirku priča Dani gnjeva (1936) koje karakterizira tematiziranje ruralnog života te teških socijalnih prilika u njegovu zavičaju, što je i okvir zbirke Sveti psovač. Posebnu su pozornost privukli njegovi dijalektalni stihovi pisani goranskim kajkavskim idiomom (zbirka Ognji i rože). Najpoznatije njegovo djelo, u zemlji i inozemstvu, predstavlja poema Jama, u kojoj naturalistički dojmljivo opisuje ratna stradanja i zločine, u formalno čvrsto strukturiranim stihovima modernističkoga karaktera. Pisao filmske i književne kritike te eseje, bavio se i prevođenjem. Nezaobilazna pojava hrvatske književnosti 20. stoljeća.
VOJIN BAKIĆ, hrvatski kipar (Bjelovar, 5. VI. 1915 - Zagreb, 18. XII. 1992). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939); specijalni tečaj pohađao kod F. Kršinića. U razdoblju 1938-45. oblikovao putene ženske aktove zatvorenih, meko oblikovanih volumena. U drugom razdoblju 1945-48. teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetla i sjene (portreti: I. G. Kovačić, 1946; S. S. Kranjčević, 1948). U razdoblju 1949-58. na ženskim aktovima i kipovima bikova sažima volumen, detalje spaja u cjelinu te stvara čudesnu ravnotežu velikih, čistih oblika apstraktne ljepote (Akt, 1950; Bik, 1950; Mali bik, 1958). Od 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza. Ciklus Razlistane forme označava prijelaznu fazu od puna, čvrsta volumena do tanke površine ljuske, svojevrsna kiparskog negativa. U daljnjem razvoju Bakić među prvima u Hrvatskoj slijedi programska načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja. U Razvijenim površinama (1960-64) artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u Svjetlosnim oblicima (1963-64) stvara maštovite i efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica od nehrđajućeg čelika. S moćnim krilima nastalima iz dugogodišnjih studija »svjetlosnih formi« realiziran je Spomenik narodu heroju Slavonije u Kamenskom (1958-68). Studije kristalično oblikovanih masa odrazuju se u Spomeniku žrtvama u Dotršćini na ulazu u spomen-groblje (1964). Iz »svjetlosnih oblika« nastao je spomenik Spomen-obilježje naroda Hrvatske u kragujevačkim Šumaricama (1978-81), a nove pristupe oblikovanju spomenika pokazuje i Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu (1975-78). Iskustva kompozicija stepeničastih masa odredila su golemi volumen Spomenika revoluciji na Petrovoj gori (1982). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1979).
Izložba je organizirana u sklopu projekta 65 plus.