Jakov Pašalić: Prolaznost

Malo je tema za koje pouzdano možemo tvrditi da zaokupljaju ljudsku maštu te univerzalno i neprekinuto prate čovjeka od pamtivijeka, kao što to čini prolaznost. Za Heraklita, jedina je konstantna neprestana promjena, ona je bit stvarnosti. Prolaznost, nepostojanost ujedno je i jedno od triju temeljnih obilježja postojanja u budizmu. Stoici su je prihvaćali i u skladu s njom nastojali živjeti u sadašnjem trenutku, a moderni je filozofi učestalo povezivali s tjeskobom i smrću, ali i autentičnošću življenja. Prihvaćanjem prolaznosti, pronalazimo slobodu.
 
Jakov Pašalić pronalazi je posvuda. Pronalazi je ustrajno i neumorno, nastojeći zahvatiti trenutak kakvim jest, neovisno o tome radi li se o noćnom pogledu na posljednja upaljena svjetla na prozorima zagrebačkih Raketa ili o utapanju sunca pri zalasku na bivšem neboderu Vjesnika. Ovom izložbom, spojena su dva prethodna grafička ciklusa - Vjesnik i Noćne impresije. Iako vizualno različiti, oba su ciklusa tematski i motivima ukorijenjeni u autorovu duboku povezanost s gradom u kojemu je proveo čitav svoj život, ponajprije s njegovom arhitekturom, čestim motivom njegovih grafika.
 
Motiv praznine i nestajanja konstitutivni je element Pašalićevih grafika, bilo da je riječ o fizičkoj dematerijalizaciji prostora u središtu Vjesnika kojom naglašava gubitak funkcije, ili osjetnoj odsutnosti ljudi čiji otisak ostaje tek nagoviješten upaljenim svjetlima na prozorima. Odbacujući dokumentaristički pristup zagrebačkoj arhitekturi, autor fragmentacijom dovodi do izražaja promjenu površine, prolazni trenutak, kratkotrajnu refleksiju. U noćnim prizorima prikazuje preobrazbu grada u trenucima kada tama preuzima glavnu riječ, dok svjetlosti preostaje tek jedva čujan šapat. Noćni su krajolici građeni na međuovisnosti svjetlosti i tame, a svaka je sjajna mrlja od presudne važnosti za oblikovanje kompozicije. Tračci svjetlosti ovdje su u službi nagovještaja prostora, ali i poziv promatraču na usporavanje i prepoznavanje dimenzija grada koje osvanu tek kad se sve ostalo utiša.
 
Vjesnik je, s druge strane, u potpunosti okupan sunčanom svjetlošću. Posebno je jutarnje svjetlo koje je, prije nepovratnog nestanka nebodera zgradu obasjavalo trajno izgubljenim žarom, tvoreći snažan kontrast s prazninom unutarnjeg prostora. Oduzimanjem pojedinih blokova unutar forme, autor naglašava nagli nestanak funkcije nekad ključnog mjesta protoka informacija koje je desetljećima stvaralo svakodnevicu milijuna ljudi. Nestankom Vjesnika, ovaj ciklus dobiva potpuno novu simboliku, djelujući gotovo kao proročki iskaz umjetnika koji je u zadnji čas zahvatio bezvremensku ljepotu odsjaja sunca u nekadašnjem simbolu zagrebačke modernističke arhitekture. Plamteći odsjaji izlazećeg i zalazećeg sunca ovdje ne ruše zidove, ali simbolički se opraštaju od posljednjih tragova života nekoć revolucionarne arhitekture i jednog medijskog giganta.
 
Razlaganjem forme i rastvaranjem prizora, Pašalićevi prostori poprimaju nova značenja, pozivajući promatrača da kroz tišinu zakorači u autorove vizije poznatih ambijenata. Zahvaćeni u svojoj neponovljivosti, autor stvara prostor duboke introspekcije u kojem ti prepoznatljivi prizori postaju univerzalni simboli prolaznosti.