Raspjevana hrvatska pjevačka društva
Prva pjevačka društva formiraju se u europskim zemljama, više na amaterskoj osnovi i preuzimaju važnu ulogu u glazbenom životu i u razvoju glazbenog stvaralaštva pa je tako u Pragu 1835. g. osnovano prvo češko pjevačko društvo, a austrijsko u Beču 1843. godine, dok u nas niču prva pjevačka amaterska glazbena udruženja oduševljena idejama ilirizma. Naime, prvo pjevačko društvo u Hrvatskoj, Narodno ilirsko skladnoglasja društvo, osnovali su 1939. godine zagrebački bogoslovi (polaznici škole Musikvereina) po uzoru na književno udruženje Kolo mladih rodoljuba, odnosno Zbor duhovne mladeži. Glazbeno udruženje utemeljio je skladatelj svećenik Mijo Hajko s ciljem promicanja crkvene i narodne pjesme kao i kompozicija ilirskih skladatelja. Prestalo je djelovati tijekom Bachovog apsolutizma, a poslije je obnovljeno pod imenom Vijenac. Godinu poslije studenti Kraljevske akademije (dvogodišnji studij filozofije,teologije i prava) osnovali su Prvo ilirsko glazbeno društvo u organizaciji Alberta Štrige sa svrhom stvaranja umjetničke glazbe inspirirane narodnim napjevima, gajenja narodne pjesme, ali ne amaterski, po sluhu, već po zakonima glazbene teorije. Prvi dirigent bio je Vatroslav Lisinski.
Iako je povijest hrvatskog naroda obilježena stoljetnom borbom za samostalnost, stvarani su uvjeti i za razvoj glazbene umjetnosti. Od srednjovjekovnih crkvenih zbornika i pjesmarica duhovnog karaktera preko renesansnih skladatelja, pavlinske pjesmarice iz 17. stoljeća u kojoj se nalaze crkvene jednoglasne pjesme i narodni napjevi, najznačajnijeg tiskanog zbornika u 18. stoljeću, latinskih i hrvatskih crkvenih pjesama Citra octochorda, čiji su napjevi bili inspiracija mnogim skladateljima koji su ih harmonizirali i obrađivali za zbor, između ostalih Novak, Dugan, Canjuga, Žganec, Kolander, preko najznačajnijeg skladatelja hrvatskog ranog baroka franjevca (1587. -1648.) Ivana Lukačića, čije je djelo Sacre Cantiones pronađeno u Njemačkoj u prvoj polovici 20. stoljeća te je nedugo nakon toga tiskano u Zagrebu 1935. godine. Gotovo sva pjevačka društva izvode motete bez prekida do danas. Glede klasičnog razdoblja u Hrvatskoj stvaraju otac hrvatske simfonije Luka Sorkočević te Juraj Bajamonti, tvorac prvog hrvatskog oratorija.
Važno je istaknuti i početke institucionalnih oblika glazbenog obrazovanja. Zaslugom isusovaca u 17. stoljeću osniva se u Zagrebu prvo Sveučilište i prva gimnazija u kojoj podučavaju pjevače i svirače, a klarise otvaraju prvu žensku školu u kojoj se između ostalog podučavalo sviranje i pjevanje. Dekretom Marije Terezije u Zagrebu je 1776. godine otvorena Škola s pravom učiteljskog tečaja u okviru koje je 1788. počela djelovati glazbena škola s vlastitim programom. Učenici su dobivali poduku iz pjevanja, sviranja na klavikordu i orguljama.
Devetnaesto stoljeće je po mnogo čemu znakovito. To je razdoblje kad se iz Europe prelijevaju ideje romantizma, nacionalnooslobodilačkih težnji malih europskih neslobodnih naroda, među kojima je i hrvatski.
U okvirima građanskog staleža utemeljeno je 1827. u Zagrebu amatersko glazbeno društvo Societas filharmonica Zagrabiensis poznato kao Musikverein (od 1925. Hrvatski glazbeni zavod), prva institucija svjetovnog glazbenog života kojemu je cilj bio organiziranje glazbenog života u gradu s najmanje četiri javna koncerta godišnje kao i promicanje spoznaje o potrebi novih profesionalnih i amaterskih kadrova. Zahvaljujući navedenim nastojanjima, 1829. otvorena je u sklopu Musikvereina prva glazbena škola u Zagrebu. Prije Zagreba glazbene škole otvorene su u Karlovcu 1804., Križevcima 1813., Rijeci 1830. i Varaždinu 1827. godine. Važno je naglasiti da je u Zagrebu tijekom druge polovice 19. stoljeća otvoreno nekoliko privatnih glazbenih škola u kojima se uglavnom podučavalo pjevanje i glasovir.
U doba romantizma, u prvoj polovici 19. stoljeća djeluju skladatelji Hajko, Rusan, Pokorni, Hauska, Livadić i najistaknutiji Vatroslav Lisinski koji je dao temelje hrvatskoj nacionalnoj glazbi. Dok je Livadić skladao Notturno u fis - molu (1822.), Lisinski je skladao prvu hrvatsku nacionalnu operu Ljubav i Zloba, deset godina nakon prve europske nacionalne opere. Glazbenici su se bavili vokalnim oblicima, zbornom i solo pjesmom te su ode, balade, rodoljubne himne, budnice, davorije sjajno ocrtavale njihove rodoljubne težnje.
Ostvarenja nastajala tijekom prve polovice 19. stoljeća iako prekinuta tijekom Bachova apsolutizma, uspostavom parlamentarnog života, početaka jačanja građanskog društva ipak su otvorila put novom razdoblju. Osnivaju se nova amaterska pjevačka društva koja su okupljala članove iz srednjeg građanskog sloja, a cilj okupljanja im je bio podizanje i jačanje rodoljubne svijesti kroz nacionalnu glazbu ili su okupljala članove na osnovi profesionalne pripadnosti. Već je pod kraj Bachovog apsolutizma osnovano pjevačko društvo Zora u Karlovcu 1858. godine, a šezdesetih godina osnivaju se među prvima pjevačka društva u Zagrebu, Đakovu, Križevcima, Osijeku, Sisku, Petrinji, sedamdesetih između ostalih u Koprivnici, Jastrebarskom, Samoboru, Varaždinu. Društva se u početku osnivaju među pripadnicima građanskog sloja, a vrlo brzo ih možemo i strukovno razlikovati tako da su se osnivala studentska, radnička, obrtnička, činovnička, prosvjetna, namještenika, intelektualaca, vjerska . Nakon što je među prvima u Zagrebu osnovano 1862. godine Hrvatsko pjevačko društvo “Kolo”, koje je bilo stožer društvenog, kulturnog, umjetničkog i nacionalnog okupljanja ne samo u Zagrebu nego i u Hrvatskoj, Pjevačko društvo Sion, sedamdesetih se godina osniva prvo radničko društvo Hrvatsko tipografsko pjevačko društvo “Sloga”, zatim Hrvatsko obrtničko i radničko pjevačko društvo “Sloboda”, Hrvatsko trgovačko društvo “Merkur”, Akademsko pjevačko društvo “Hrvatska lira”, Hrvatsko pjevačko društvo “Orao”.
Dolaskom na vlast prvog bana pučanina, pjesnika i političara Ivana Mažuranića uslijedile su mnoge promjene. Svečano je na Katarinskom trgu otvoreno Hrvatsko sveučilište 1874. godine. Iz Beča u Zagreb dolazi Ivan pl. Zajc. Nastupilo je Zajčevo doba. Utemeljena je hrvatska opera kojoj je bio na čelu od 1870. do 1889. godine, vrijeme početaka profesionalizma jer je upravo Zajc i prvi profesionalni dirigent u Operi. Vodio je četiri decenija školu Hrvatskog glazbenog Zavoda (1870. - 1908.). Skladao je preko 1200 djela, oko 170 skladbi za dječji ili ženski zbor, 180 za muški, mješoviti, kantate, 19 opera, među kojima najizvođeniju Nikola Šubić Zrinski.
U to vrijeme herojskog nacionalnog romantizma osnovano je puno pjevačkih društava, za koja je i Zajc skladao. Nije bilo pjevačkog zbora kome Zajc nije napisao himnu. Izlazi 1877. časopis Sveta Cecilija, specijaliziran za crkvenu, a poslije i svjetovnu glazbu.
Na inicijativu Hrvatskog pjevačkog društva “Kolo” u Sisku je 1875. godine osnovan Hrvatski pjevački savez kojemu je cilj bio promicanja narodne glazbene umjetnosti te podizati i potpomagati nova hrvatska pjevačka društva u domovini, objavljivati zborske skladbe hrvatskih autora. Od 1892. godine djelatnost Saveza proširila se i na Dalmaciju. Imenovanje Khuena Hedervariya za hrvatskog bana i sve veći pokušaji gušenje nacionalnih sloboda upravo su rezultirali i na ovom području pojavom novih pjevačkih društava tako da ih je do kraja Khuenova banovanja, odnosno samog početka 20. stoljeća bilo preko sto. Osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća osnivaju se između ostalih u Dubrovniku, Varaždinu, Korčuli, Bjelovaru, Trsatu, Našicama, Virju, Novoj Gradiški nova pjevačka društva.
U Zagrebu je, osim građanskih pjevačkih društava, osnovano u Šestinama Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Sljeme te brojna glazbena društva, od Diletantskog orkestra Hrvatskog sokola, preko Udruge svirača citre, instrumenta popularnog potkraj 19. stoljeća u Zagrebu, do Prvog hrvatskog diletantskog kvarteta. Izlaze glazbeni časopisi Gusle, Glazba. Otvaraju se novi glazbeni prostori, zgrada za pjevačko društvo Kolo (danas Akademija dramskih umjetnosti), Glazbeni paviljon na Zrinjevcu, Hrvatsko narodno kazalište, nadograđena je zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda.
Novo stoljeće donijelo je i nove političke promjene raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem nove višenacionalne zajednice Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Ulaskom u prvu Jugoslaviju niz udruga i društava našlo se pred određenjem, nastaviti njegovati nacionalno ili se orijentirati na propagiranu jugoslavensku orijentaciju. Sve je više jačao hegemonistički pritisak i nametanje dotad nepoznatih elemenata, što je ovisno o sredini i jačini njezine osviještenosti imalo i različite rezultate na svim poljima pa tako i glazbenom.
A na glazbenom polju početak 20. stoljeća značio je afirmaciju nove nacionalne struje. Započelo je višeslojno razdoblje moderne što je značilo odmak od herojskog nacionalnog romantizma. I u međuratnom razdoblju hrvatskim je skladateljima u žarištu interesa nacionalni folklor kroz forme vokalne, instrumentalne i kazališne glazbe. Nastupilo je novo razdoblje hrvatske opere i baleta. Skladatelji uz solo pjesme, kantate, oratorije, opere i dalje se bave zborskom glazbom bilo kao dirigenti, bilo kao skladatelji pišući zborsku glazbu često prilagođenu mogućnostima amaterskih zborova. Predstavnici su Bersa, Lhotka, Dugan, Hatze, Dora Pejačević, itd.
Uz osnivanje institucija nacionalne važnosti kao što su Zagrebačka filharmonija, Glazbena akademija, Zagrebački madrigalisti, na području amaterskih pjevačkih društava, a i šire, značajnu ulogu i dalje je imao Pjevački savez. Savez je 1902. uveo natjecanja pjevačkih društava, organizirao zborske svečanosti radi povećanja umjetničke kvalitete zborskog reproduciranja, natjecanje pjevačkih društava u Zagrebu, smotru hrvatskih seljačkih pjevačkih zborova Seljačke pjevačke župe Matija Gubec u kojoj su bila okupljena sva postojeća seljačka pjevačka društva, a 1904. godine počeo je izdavati Pjevački vjesnik. 1907. godine podnio je Hrvatskom saboru predstavku glede uzakonjenja, odnosno službenog proglašenja pjesme Lijepa naša domovino hrvatskom himnom, o čemu se Sabor nije očitovao.
Savez je 1924. godine proveo i kategorizaciju društava prema njihovoj umjetničkoj sposobnosti, sve radi podizanja umjetničke razine društava, održana je Smotra. Organizirao je Pjevački festival za pjevačka društva i zborove 1925. godine na kojem je nastupio i muški zbor od 1000 pjevača prigodom obilježavanja pedesete obljetnice Saveza i obljetnice tisuću godina hrvatskog kraljevstva u dvorani Zagrebačkog zbora i Hrvatskom narodnom kazalištu. Godinu dana poslije održani su prvi Hrvatski pjevački dani. I nadalje se osnivaju pjevačka društva. U Zagrebu početkom 20. stoljeća Jakov Gotovac osniva omladinsko društvo đaka i studenata “Mladost”, koje od 1948. djeluje pod nazivom Akademski zbor KUD studenata Zagrebačkog sveučilišta “Ivan Goran Kovačić”, Radničko pjevačko društvo “Jednakost” izniklo iz Privatnog radničkog pjevačkog zbora Socijaldemokratske stranke u Zagrebu, Hrvatski glazbeni klub “Lisinski”, odnosno Hrvatsko pjevačko društvo “Lisinski” kojeg su osnovali nekadašnji članovi Kola, a na inicijativu Južnoslavenskog pjevačkog saveza, Hrvatsko obrtničko pjevačko društvo “Jug”, Glazbeno društvo intelektualaca koje je osnovao Rudolf Matz, koje 1952. godine mijenja naziv u Zbor prosvjetnih radnika “Ivan Filipović”, Hrvatsko pjevačko društvo “Zagreb,” Zvonimir, Radić, Jablan, Hrvatsko katoličko pjevačko društvo “Branimir i Dubravka”, Ćirilometodski kor.
Pokrenuti su glazbeni časopisi Ćirilometodski vjesnik, nakratko glazbeni časopis za mlade Grlica te Sklad. Ovaj časopis vezan je uz Glazbenu zadrugu Sklad koju je 1931. godine osnovao Rudolf Matz s ciljem zaštite interesa skladatelja, pjevačkih zborova i izvođača te promicanja hrvatske zborne literature. Za vrijeme raspuštanja Hrvatskog pjevačkog saveza (1934. -1935.) koji je zastupao ideju hrvatske kulturne individualnost, sva njegova pjevačka društva okupila su se oko grupe Nezavisni autori u sklopu Glazbene zadruge “Sklad”.
Pjevačka društva nastavila su djelovanje i tijekom Drugog svjetskog rata, a u neposrednom poslijeratnom razdoblju brojna društva su ukinuta.
Izvor: www.daz.hr
Autor: Stjepana Skender