Gradska knjižnica - Zbirka Zagrabiensia

Male izložbe
 Dan Knjižnica grada Zagreba
7. prosinca 1907. godine, na inicijativu članova Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja – Emilija Laszowskog, Velimira Deželića i Stjepana Širole  - Gradsko poglavarstvo Slobodnoga i kraljevskog glavnoga grada Zagreba s gradonačelnikom Milanom Amrušem utemeljilo je i svečano otvorilo Gradsku knjižnicu. U to vrijeme bila je smještena u kuli nad Kamenitim vratima. Prvi ravnatelj Gradske knjižnice bio je dr. Velimir Deželić, a Emilij Laszowski ravnatelj je od 1908. godine.

1937. godine Gradska knjižnica dobiva novi privremeni smještaj u prostorijama Novinarskog doma, da bi 1995. godine preselila na sadašnju lokaciju u Starčevićevu domu.

Danas su Knjižnice grada Zagreba suvremeno organizirana mreža narodnih knjižnica, a ujedno i jedna od najvećih kulturnih ustanova u gradu Zagrebu.       

 

"LUNA" : 190. obljetnica objavljivanja prvog broja
Jedan od prvih časopisa koji je izlazio u Zagrebu bio je  "Agramer Zeitschrift",  časopis na njemačkom jeziku, poznatiji pod nazivom "Luna". Pod tim naslovom počeo je izlaziti od 1. srpnja 1826. godine te u početku ima uglavnom novinsko-informativni karakter, da bi se od 1828. godine razdvojila na časopis "Luna : Untterhaltungsblatt" i informativno-politički list "Agramer Zeitschrift" , koji 1830. godine mijenja naziv u "Agramer politische Zeitung".  U početku su kao izdavači i urednici navedeni Franz S. Stauduar i Friedrich Rosenau, a od 1841., nakon Rosenauerove smrti, samo F. S. Stauduar, a značajan udio u uređivanju "Lune" od 1850. do 1853. godine imao je Guido Polz.
Sama "Luna", premda je bila časopis na njemačkom jeziku, davala je povremeno prostor i prilozima o hrvatskoj povijesti, kao i  tekstovima hrvatskih autora na hrvatskom jeziku, pa su tako u njoj manje pjesničke radove na hrvatskom kajkavskom jeziku objavili Tomo Mikloušić, pa i sam Ljudevit Gaj (objavio je u "Luni" tri kajkavske pjesme i dva prijevoda s njemačkog). Ipak, hrvatski prilozi nisu bili dobrodošli u "Luni" zbog stava uredništva da je to prije svega njemački list.
Spomenimo kao zanimljivost da je "Luna" tiskana najprije u tiskari Franje Suppana (Župana), koji je odigrao značajnu ulogu i u ilirskom pokretu, a od 1844. godine "Luna" se tiska u Gajevoj tiskari.
 
Albert Bazala

13. srpnja 1877. – 12. kolovoza 1947.

Hrvatski filozof Albert Bazala rodio se u Brnu 13. srpnja  1877. kao sin bankovnog stručnjaka Josipa Bazale, pripadnika ugledne praške obitelji, i Amalije, sestre Đure Arnolda. Osnovnu školu polazio je u Bjelovaru (1883–1887), gimnaziju također u Bjelovaru, potom u Slavonskoj Požegi te u Zagrebu, gdje je maturirao 1895.
Diplomirao je filozofiju i klasičnu filologiju u Zagrebu te doktorirao kod Franje Markovića disertacijom Psihologijska nauka o apercepciji (1900). Habilitacijskom radnjom Marulićev moralno-filozofski rad postao je 1904. privatni docent.
Od 1899. bio je nastavnik u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu.
God. 1905/1906. studira u Münchenu kod T. Lippsa i H. Corneliusa, u Jeni kod R. Euckena, u Halli kod W. Reina, a u psihološkom institutu u Leipzigu kod W. Wundta, zatim u Pragu, gdje upoznaje T. G. Masaryka i F. Drtina.
Wundtova koncepcija psihološkog voluntarizma, Euckenova kulturno-filozofska orijentacija te Masarykovi i Drtinovi općekulturni, socijalni i filozofski pogledi, znatno su utjecali na izgradnju Bazalina filozofskog stajališta.
O T. G. Masaryku kojem napisao je studiju Masaryk – mislilac (1934), što će sve utjecati na oblikovanje Bazalina »voluntarističkog aktivizma« što ga je izložio u svojim dvjema Filozofskim studijama: – I. Metalogički korijen filozofije (1924) i II. Svijest i svijet, subjekt i objekt (1941). Od 1906. bio je nastavnik ženskog liceja u Zagrebu, 1909. postao je izvanredni, 1912. redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je, s prekidima (1920, 1924–1927, 1943–1945), djelovao sve do smrti.
Redovitim profesorom postao je 1912. kada izlazi i treći svezak njegova najpoznatijeg djela Povijest filozofije, kojim se ustaljuje hrvatska filozofijska terminologija  i širi filozofska kultura. Bazala je u tada skromno filozofsko nazivlje hrvatskog jezika unio adekvatne termine i skovao mnoge jezične novotvorine. Trećoj knjizi Povijesti filozofije dodao je Tumač najobičnijih filozofijskih naziva.
Uz svjetsku filozofsku misao, proučavao je cijeloga života i hrvatsku filozofsku baštinu.
Prema Bazali, osebujnost filozofije izvire iz narodnosno-duhovnih izvorišta; u eseju Filozofijska težnja u duhovnom životu Hrvatske od pada apsolutizma ovamo (1936) pokušao je, pod utjecajem F. Markovića, hrvatsku filozofiju tumačiti iz »dominante misaona, znači, filozofijskoga stava hrvatskoga bića«.
Bio je dekan Filozofskog fakulteta (1914/1915, 1932/1933 te rektor (1932/1933) i prorektor (1933/1934, 1934/1935) zagrebačkog Sveučilišta.
U duhu prosvjetiteljske ideje osniva i vodi Pučko sveučilište i obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske. Kao predsjednik JAZU  (1933. do 1941.) bio je poznat po govorima O slobodi nauke i umjetnosti (1934) i Značenje umjetnosti u životu naroda (1935). U duhu političke filozofije što ju je izložio u zasebno objavljenim predavanjima Etika i politika (1907) i Etika i narodno gospodarstvo (1915.) djelovao je kao narodni zastupnik i povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje u Zemaljskoj vladi u Zagrebu.
Umro je u Zagrebu 12. kolovoza  1947. godine.
 
Bela Čikoš-Sesija (27. siječnja 1864. – 11. veljače 1931.)
Hrvatski slikar Bela Čikoš-Sesija (Csikos-Sessia), jedan od predvodnika simbolizma i secesije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, rodio se u Osijeku 27. siječnja 1864.  – (Zagreb, 11. II. 1931). Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Beču (1891.) i specijalizirao povijesno slikarstvo kod Leopolda Carla Müllera. God. 1892. sudjelovao je, prema želji Isidora Kršnjavija, u oslikavanju interijera palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul. 10 u Zagrebu (izradio je pet slika). Godine 1892. za „Pompejansku sobu“ u toj palači radi seriju povijesnih prizora. Jedan od najpoznatijih njegovih radova s tematikom nacionalne povijesti je Pokrštenje Hrvata koje radi 1907. za Zlatnu dvoranu Palače.
Njegov rad, kao i u slučaju drugih mladih umjetnika toga razdoblja,  prati Isidor Kršnjavi, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu. Nezadovoljan Čikoševim skicama za Grčki gymnasion, financira njegovo putovanje u Veneciju zajedno s profesorom Ivanom Bauerom, kiparom Robertom Frangešom Mihanovićem i slikarom Ferdom Kovačevićem, a potom ga šalje i na doškolovanje na münchensku Akademiju likovnih umjetnosti kod profesora Wilhelma Lindenschmita.
Te iste 1892. godine vjenčao se s Justinom Rayman. Na  studijskom putovanju 1893. posjećuje Napulj, Pompeje i mjestašce Bosco Tre Case, gdje boravi od lipnja 1893. do ožujka 1894. Radi uglavnom na pejzažima. 1894. Kršnjavi ga šalje na dodatnu specijalizaciju u München kod profesora Karla Marra, a potom u prosincu dolazi u Zagreb gdje se trajno nastanjuje.
Zajedno s Mencijem Clementom Crnčićem osnovao je u Zagrebu 1903. privatnu školu, iz koje se razvila Akademija likovnih umjetnosti.
Godine 1893. u Zagreb dolazi Vlaho Bukovac, a Čikoš-Sesija se vrlo brzo priključuje krugu umjetnika koji su se okupili oko njega. To je u velikoj mjeri utjecalo na Čikoševo slikarstvo. Sve to izaziva nezadovoljstvo Izidora Kršnjavija.
Djelovao je u krugu umjetnika hrvatske moderne, suosnivač je Društva umjetnosti (1897.).
Za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. (za koju je po prvi puta podignuta konstrukcija današnjeg Umjetničkog paviljona u Zagrebu), Čikoš izvodi ciklus akvarela-veduta hrvatskih gradina i ruševina s ciljem prezentiranja Hrvatske i njenog krajolika.
Teme njegova opsežnog opusa vezane su ponajprije uz legende iz egipatske, grčke, rimske i kršćanske mitologije te uz klasična djela svjetske književnosti (Homer, Dante, Shakespeare, Goethe i dr.). Službeno je bio slikar historicističkih i simbolističkih kompozicija, naklonjen vizualnomu predočavanju književnih sadržaja, a slikao je i vrsne realistične portrete uglednih suvremenika. 1898./99. radi ciklus Innocentia od deset slika rađenih prema noveli Milivoja Dežmana. Ostvaren zrakastim poentilizmom, taj  ciklus „vjerojatno je najizrazitije djelo naše secesije.“ (G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, 1995.).
Intimno je ipak više zaokupljen krajolicima, koje slika pastoznim namazima i profinjenom igrom svjetla i sjene, ali ih ne izlaže. U figuralnim kompozicijama većinu prikaza gradi finim tonskim odnosima i slobodno nanesenim potezima boje (Judita i Holoferno, 1892.; Antonije nad mrtvim Cezarom, 1898.; Pokrštavanje Hrvata, 1902.). Druga skupina radova pokazuje svjetliji kolorit pod utjecajem Vlahe Bukovca (Penelopa; Kirka, obje iz 1895.; ciklus Innocentia, 1900; nekoliko varijanti Salome, 1902–18; Sappho, 1908).
Priklanjanje bečkoj secesiji označavaju radovi slikani specifičnim vertikalnim namazima boje, koji stvaraju treptavu atmosferu (Psiha, 1898).
 
Blagdan Svih Svetih  i Dušni dan
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije    
cvijet što nema korijena.

 
 
                                         Tin Ujević, Igračka vjetrova



Pojavom Krista, njegovom smrću na križu i uskrsnućem, i smrt svakog čovjeka dobiva novi smisao. Europa u srednjem vijeku, prihvaćanjem kršćanstva, izlazi iz poganskog doba i prihvaća svjetlost Kristova nauka i uzora. Smrt i dalje ostaje zagonetkom, ali ne isključivo izvorom straha, nego i obećanje blaženstva u sjedinjenju s Bogom. Dimenzija vječnosti i transcendencije određuje i mjeru čovjekova tubitka u zemaljskom životu. Smrt postaje prelaskom u novi, vječni život.
Pokojnici se, u ranom srednjem vijeku, još uvijek pod utjecajem poganskoga zazora od svijeta mrtvih, sahranjuju izvan naselja, na grobljima s crkvama ili bez njih, da bi se postupno poneka osoba na glasu svetosti sahranila unutar neke od gradskih crkava. Crkva i prostor oko nje stapaju se u cjelinu, a upravo crkvena dvorišta postaju novim prostorom za ukop pokojnika, nova groblja. Posvećeni prostor groblja omeđuje se i zatvara za nekršćanski svijet, a otvara se prema nebu.
Kao i u cijeloj kršćanskoj Europi, i u Zagrebu se groblja podižu oko župnih crkava – tako nalazimo groblje uz crkvu sv. Emerika (ispred Katedrale), sv. Marka, sv. Katarine, sv. Martina, sv. Margarete, sv. Marije, uz kapelu sv. Roka, kapelu sv. Duha za stanovnike zapadnih prigradskih sela,  Jurjevsko groblje, uređeno 1622. godine za stanovnike Gornjega grada…
Od 1811. godine podno Rokova perivoja u Zagrebu postoji i Židovsko groblje, na zemljištu koje je kupila Židovska općina. 1842. godine Židovsko je groblje prebačeno u Petrovu ulicu.
Pravoslavna je općina, pri svome osnutku 1785. godine, kupila zemljište i uredila groblje za svoje pripadnike. Bilo je to na početku današnjeg Pantovčaka.
1872. počinju prvi ukopi na središnjem zagrebačkom groblju, Mirogoju. 1873. godine gradsko poglavarstvo odlučuje da se od Ljudevita Gaja, koji je zapao u dugove, otkupi njegov posjed, idilični brežuljak Mirogoj, kao bi se na njemu izgradilo središnje zagrebačko groblje, koje je službeno otvoreno 1876. godine, a i danas zadivljuje svojom hortikulturnom uređenošću te  arhitekturom arkada i crkve Krista Kralja Hermana Bolléa.
Izgradnjom Mirogoja, zatvaraju se pojedinačna groblja uz župne crkve, kao i groblja za pojedine vjeroispovijesti, jer dobivaju svoje mjesto na glavnom gradskom groblju.
Arhitektonska i kiparska rješenja unutar arkada i među grobnim poljima predstavljaju jedinstvenu spomeničku baštinu s djelima najuglednijih hrvatskih kipara.
Zbog sve većeg broja mrtvih i sve manjeg prostora na Mirogoju, 1952. godine Zagreb dobiva još jedno gradsko groblje, Miroševac, a 1985. Mirogoj je proširen Krematorijem i Gajem urni.

Na slici: Staro zagrebačko groblje sv. Jurja s kapelicom
fotografija iz albuma Uspomena na Zagreb Ludwiga  Schwoisera. Zagreb, 1864.

 
Blagdan Svih svetih i Dušni dan
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije    
cvijet što nema korijena.
                   
                 Tin Ujević, "Igračka vjetrova"
                      


Pojavom Krista, njegovom smrću na križu i uskrsnućem, i smrt svakog čovjeka dobiva novi smisao. Europa u srednjem vijeku, prihvaćanjem kršćanstva, izlazi iz poganskog doba i prihvaća svjetlost Kristova nauka i uzora. Smrt i dalje ostaje zagonetkom, ali ne isključivo izvorom straha, nego i obećanjem blaženstva u sjedinjenju s Bogom. Dimenzija vječnosti i transcendencije određuje i mjeru čovjekova tubitka u zemaljskom životu. Smrt postaje prelaskom u novi, vječni život.
Pokojnici se, u ranom srednjem vijeku, još uvijek pod utjecajem poganskog zazora od svijeta mrtvih, sahranjuju izvan naselja, na grobljima s crkvama ili bez njih, da bi se postupno poneka osoba na glasu svetosti sahranila unutar neke od gradskih crkava. Crkva i prostor oko nje stapaju se u cjelinu, a upravo crkvena dvorišta postaju novim prostorom za ukop pokojnika, nova groblja. Posvećeni prostor groblja omeđuje se i zatvara za nekršćanski svijet, a otvara se prema nebu.
Kao i u cijeloj kršćanskoj Europi, i u Zagrebu se groblja podižu oko župnih crkava – tako nalazimo groblje uz crkvu sv. Emerika (ispred Katedrale), sv. Marka, sv. Katarine, sv. Martina, sv. Margarete, sv. Marije, uz kapelu sv. Roka, kapelu sv. Duha za stanovnike zapadnih prigradskih sela,  Jurjevsko groblje, uređeno 1622. godine za stanovnike Gornjega grada…
Od 1811. godine podno Rokova perivoja u Zagrebu postoji i Židovsko groblje, na zemljištu koje je kupila Židovska općina. 1842. godine Židovsko je groblje prebačeno u Petrovu ulicu.
Pravoslavna je općina, pri svome osnutku 1785. godine, kupila zemljište i uredila groblje za svoje pripadnike. Bilo je to na početku današnjeg Pantovčaka.
1872. počinju prvi ukopi na središnjem zagrebačkom groblju, Mirogoju. 1873. godine gradsko poglavarstvo odlučuje da se od Ljudevita Gaja, koji je zapao u dugove, otkupi njegov posjed, idilični brežuljak Mirogoj, kao bi se na njemu izgradilo središnje zagrebačko groblje, koje je službeno otvoreno 1876. godine, a i danas zadivljuje svojom hortikulturnom uređenošću te  arhitekturom arkada i crkve Krista Kralja Hermana Bolléa.
Izgradnjom Mirogoja, zatvaraju se pojedinačna groblja uz župne crkve, kao i groblja za pojedine vjeroispovijesti, jer dobivaju svoje mjesto na glavnom gradskom groblju.
Arhitektonska i kiparska rješenja unutar arkada i među grobnim poljima predstavljaju jedinstvenu spomeničku baštinu s djelima najuglednijih hrvatskih kipara.
Zbog sve većeg broja mrtvih i sve manjeg prostora na Mirogoju, 1952. godine Zagreb dobiva još jedno gradsko groblje, Miroševac, a 1985. Mirogoj je proširen Krematorijem i Gajem urni.
 
Branimir Livadić (30. rujna 1871. – 30. srpnja 1949.)
Hrvatski književnik i književni kritičar Branimir Wiesner Livadić rodio se 30. rujna 1871. u Samoboru, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, potom se upisao na studij filozofije i germanistike. Doktorirao je 1895. god. u Beču disertacijom Bit lirskoga (Das Wesen des Lyrischen).
U razdoblju od 1896. do 1904. godine radi kao profesor u Zagrebu, Varaždinu, Senju i Karlovcu. Jedno vrijeme djeluje i kao ravnatelj Državne glumačke škole i Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Pisao je pjesme, novele, eseje i kazališne kritike. Književnu karijeru započeo je 1892. godine ciklusom Zimnje pjesme u Viencu, a nastavio kazališnim kritikama u Agramer Tagblattu.
Uređivao je časopise Savremenik (1907.-1919.), Hrvatsko kolo (1927. i 1930.) i Hrvatsku reviju (1928.-1929.). Kao predsjednik hrvatskoga PEN-kluba sudjelovao je na kongresu u Buenos Airesu; dojmove s putovanja izložio je u putopisu Do Buenos Airesa : s puta i kongresa P. E. N. Klubova. Zagreb : Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, 1937.
Preveo je s njemačkog Goetheovu tragediju Egmont (1942. godine) i popratio je predgovorom.
Nakon početničkih pjesničkih i pripovjedačkih pokušaja u maniri tada već anakrone prosvjetiteljsko-romatičarske tradicije, zahvaljujući praćenju gibanja u europskoj književnosti i kulturi, uviđa da je i u Hrvatskoj sazrelo vrijeme za promjenu književne paradigme, te se pridružuje naraštaju modernista i postaje jednim od glavnih zagovornika slobode i autonomije u književnosti zalažući se za individualnost umjetničkoga stvaralačkog čina. U časopisu Život 1900.-1901. objavljuje tri programatska teksta: Hrvatska književnost i siromaštvo, Za slobodu stvaranja i O novijoj hrvatskoj književnosti. Stavljajući težište na estetske kriterije pri prosudbi književnog umjetničkog djela, približo se Croceovim estetičkim gledištima.
U novelama i crticama slijedi poetiku Milivoja Dežmana i Antuna Gustava Matoša, a u prvom je planu ljubavna tematika uz naglašenu erotsku žudnju te misterij smrti.
Unutar njegova proznoga opusa valja istaknuti Legendu o  Amisu i Amilu: modernu preradu srednjovjekovne legende o dva prijatelja koji su kršteni istoga dana i nalikuju jedan drugome kao blizanci, te im se i sudbine isprepleću. Naglasak je ovdje stavljen na dramu koju proživljava Amis oboljevši od gube i našavši utočište na Amilovu dvoru, kao i na duševnu borbu Amilovu, koji se zatekao pred teškom odlukom: on, naime može izbaviti prijatelja, ali je sredstvo više nego okrutno. Posebna odlika ove verzije su umetci, tiskani crvenim slovima, u kojima autor izlaže svoju životnu filozofiju. Knjiga se ističe i iznimnom grafičkom opremom: drvorezima ju je započeo opremati Miroslav Kraljević, a njegov je rad nastavio Ljubo Babić, koji je knjigu u potpunosti likovno i grafički opremio. Ivo Hergešić objavio je u "Nastavnom vjesniku" 1935. godine komparatističku studiju o samoj legendi i o modernoj hrvatskoj verziji. Pretisak Livadićeva djela objavljen 2001. godine, popraćen je i tom Hergešićevom studijom.

Na slici: naslovna stranica i predstranica knjige Livadić, Branimir. Legenda o Amisu i Amilu. Zagreb : Društvo hrvatskih književnika, 1913.
 
Čestit Božić i blagoslovljena nova 2021. godina!

ISUS U POSJETI KOD NAS
 

O Isuse, kad dođeš u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu ću tebi zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.
 
Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona pred tebe sô i kruh
po starom običaju naših sela,
kad im u kuću stigne mio duh.
 
Tada će te moja sestrica odvesti
Do skromnog jela, koje krasi stol.
— O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šeši i oreol. —
 
Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
i puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.
 
Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo svaki mrak.
od sjaja ćemo kriti svoje lice.
tako će njen bljesak biti jak.

                                       

Nikola Šop, iz zbirke Isus i moja sjena. Matica hrvatska, Zagreb : 1934.

Čestit Božić i blagoslovljena nova 2022. godina!

SA MOJIM ISUSOM

 

Poziv dragom Isusu

 
O Isuse, kako bih volio, kada bi se
Udostojio da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise. 
Gdje se u oknima rano ugasi dan.
 
Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.
 
Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš ući.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.
 
Pričao bih ti uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare.
I kako drugi uvijek nose haljine nove.
 
I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana, 
Šešir na čelo duboko natuče.
 
                                          Nikola Šop


Slka i početak poglavlja "Betlehemari" iz knjige Kolede : obrađeni hrvatski godišnji običaji / riječi priredio Velimir Deželić ; glazbu Božidar Širola ; slike Zdenka Sertić
[Zagreb] : Izdaje Hrv. knjiž. društvo sv. Jeronima, [1936?]
Čestit Božić i blagoslovljena Nova godina!
Vuszni moja rosicza, vuszni ma fiolicza:
    malahna, ah lyublyena, vuszni ma Gerlicza.
 
Vuszni dragi czvetek nov, vuszni kinch kinch vszeh czvetov:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni kinch lyubavi.
 
Vuszni polyzki lilium, vuszni gumbelium:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni Szin jedini.
 
Vuszni dusse zerczalo, vuszni kinch, y blago:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni JESUS selni.
 
Vuszni moja zvezdicza, vuszni ma Dussicza:
           malahna, ah lyublyena, vuszni moja pticza.
 
Vuszni moje veszelye, Paradis Marie:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni ptichek selni.
 
Vuszni, vuszni golubek, selno szlavni koszek:
          malahni, ah lyublyeni, glaszni moj szlavichek.
 
Vuszni piszsan stiglechecz, moy zeleni gringlecz:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni tihi Agnecz.
 
Vuszni porod Materin, lep rumeni rubin:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni szin Devichin.
 
Koi vidi Detecze, talimusze szercze:
         malahni, ah lyublyeni, JESUS je kot szuncze.
 
Oh nu adda JEsussa, zapevay vszaka Dussa:
      vuszni reczi JEsussek, vuszni moy Kristussek, Amen.
             
Božićna pjesma iz Cithare octochorde, zbornika crkvenih pjesama na latinskome i hrvatskom jeziku Prvostolne crkve zagrebačke iz 1757. godine
 
Čestit Božić i blagoslovljena Nova godina!

 

SA MOJIM ISUSOM

POZIV DRAGOM ISUSU

 
O Isuse, kako bih volio, kada bi se
Udostojio da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.
 
Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.

                                                       Nikola Šop
 

                                        
 
  

                                                                                            

Naslovna slika iz knjige: Kolede : obrađeni hrvatski godišnji običaji / riječi priredio Velimir Deželić ; glazbu Božidar Širola ; slike Zdenka Sertić.  Zagreb : Izdaje Hrv. knjiž. društvo sv. Jeronima, 1936.
Poglavlje o običaju "Betlehemari".

 
Dan grada Zagreba

31. svibnja – blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata –

zaštitnice grada Zagreba

Dan grada Zagreba i 150. obljetnica prvoga izdanja Zlatarova zlata
U povodu Dana grada Zagreba i 150. obljetnice prvog izdanja Zlatarova zlata Augusta Šenoe, u vitrinama Zbirke Zagrabiensia na drugom katu Gradske knjižnice može se razgledati mala prigodna izložba izabranih izdanjâ ovog romana koji je odigrao važnu ulogu u povijesti hrvatske književnosti zadržavši i do danas svoj ugled i status jednoga od središnjih mjesta hrvatske kulture.
Prvo izdanje romana Zlatarovo zlato Knjižnice grada Zagreba digitalizirale su 2018. god. Prigodni tekst Dubravke Petek o djelu i njegovu prvom izdanju može se pročitati na blogu unutar Digitalnih zbirki Knjižnica grada Zagreba.
Dan hrvatske državnosti

25. lipnja 1991.


 
Dragutin Milivoj Domjanić (12. rujna. 1875. - 7. lipnja. 1933.)
Hrvatski pjesnik Dragutin Milivoj Domjanić rodio se u plemićkoj obitelji, u prigorskom mjestancu Krči kraj Adamovca.
Školovao se u Zagrebu, gdje je bio pitomac plemićkoga konvikta. Maturirao je 1893. godine na Klasičnoj gimnaziji. 1898. završio je studij prava, a doktorirao je 1899. godine. Od 1898. bio je sudski pristav, zatim istražni sudac, od 1906. vijećnik Sudbenog stola u Zagrebu, a od 1918. radio je u Kotarskom sudu.
Postao je rdedovotii član JAZU 1919., a od 1927. do smrti bio je predsjednik PEN-kluba u Zagrebu.
Prvu pjesmu, Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan.
1920. godine Velimir Deželić ml. postavio  je u zagrebačkom Teatru marioneta njegov igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel, koji je objavio pod pseudonimom Grga Vujec.
Iako je poeziju započeo pisati na standardnom književnom jeziku (Pjesme, Zagreb, 1909.), hrvatska književna povijest bilježi ga danas kao jednog od najistaknutijih pjesnika kajkavskog dijalekta, a upravo je melodioznim lirskim kajkavskim stihovima osvojio i srca čitatelja. Brojne su mu pjesme uglazbljene (skaldatelji: Vlaho Paljetak, Franjo Lučić, Božidar Širola i Rudolf Matz), a najpoznatija od njih je Fala - pjesma koju je uglazbio i izvodio Vlaho Paljetak. Pjesma K suncu prosi vsaka roža udomaćila se kod hrvatskih hodočasnika (romarska pjesma), a pjeva se i u okviru liturgijskoga slavlja.

Čežnja za nedostižnom ljepotom, nostalgija za plemićkim dvorcima i perivojima, koji u njegovo doba gube svoj negdašnji sjaj postajući sve više izgubljenim krajolikom hrvatskoga plemstva, idilična mjesta seoskoga zavičaja, crkvice, proštenja i hodočašća, slavlje vjerskih blagdana - to su teme i motivi koji prevladavaju njegovom poezijom, nerijetko protkanom melankoličnim ozračjem.
Osim svojim pjesmama, Domjanić je hrvatsku kulturu zadužio i prevoditeljskim radom. Na hrvatski kajkavski preveo je pjesničke predstavnike félibrigea, pjesničkoga pokreta  kojeg je utemeljio Frédéric Mistral s ciljem oživljavanja provansalsko-okcitanske pjesničke tradicije. Domjanić je te prijevode objedinio pod naslovom Popevke z provansalskoga (1933.)
Kao kuriozitet vrijedi istaknuti izdanje pjesničke zbirke V suncu i senci (1927.), koje je ukrasnim pismom opremila Olga Höcker.
Umro je u Zagrebu 1933. godine. Na Strossmayerovu trgu u Zagrebu nalazi se njegova bista koju je izradio Vanja Radauš, a na kući u Gundulićevoj ulici, gdje je umro, Društvo hrvatskih književnika postavilo je 1973. godine spomen-ploču njemu u čast.

Fala!

Popis naslova Dragutina Milivoja Domjanića u Digitalnim zbirkama Knjižnica grada Zagreba -
nakladnička cjelina  Iz opusa Dragutina Domjanića

Domjanić, Dragutin.   Kipci i popevke / Dragutin M. Domjanić ; [pjesme Dragutina Domjanića rukom pisala i ukrasila Anka Martinić]. Zagreb : Tipografija grafičko nakladni zavod, 1922.
 
Domjanić, Dragutin.  Pjesme / Dragutin M. Domjanić . Zagreb : Naklada Društva hrvatskih književnika, [1909?]
 
Domjanić, Dragutin.  Po dragomu kraju / Dragutin M. Domjanić. U Zagrebu : Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, 1933.
 
Domjanić, Dragutin.  V suncu i senci / Dragutin M. Domjanić ; [zredila, nakinčila i z rukom na kamen napisala Olga Höcker]. Zagreb : vlast. nakl., 1927.
 
Domjanić, Dragutin.  Zbirka originalnih rukopisa / Dragutin M. Domjanić. Zagreb, 1925.-1931.
U prilogu: Vegh, Željko: „Zbirka originalnih rukopisa“ Dragutina Domjanića
 


 
Edo Šen

10. ožujka 1877. - 16. lipnja 1949.  


Nakon završene osnovne i srednje škole u Zagrebu, hrvatski arhitekt Edo Šen (Edvard Schön) 1894. godine odlazi u Beč, gdje na Tehničkoj visokoj školi studira arhitekturu. Nakon završenog studija radi u atelieru prof. Maxa Fabianija. Godine 1901. vraća se u Zagreb, gdje kao inženjerski pristav stupa u službu Gradskog poglavarstva te kao jedini arhitekt vodi sve tehničke poslove zgradarstva kao i referadu građevnog inspektorata. 1905. s Viktorom Kovačićem, Vjekoslavom Bastlom i Stjepanom Podhorskim osniva prvi Klub hrvatskih arhitekata u Zagrebu. Od 1908. do 1919. godine djeluje kao profesor Graditeljske škole u Zagrebu, osnovane 1892. pri Obrtnoj školi. 1919. imenovan je za redovnog profesora novoosnovane Tehničke visoke škole u Zagrebu.
Kao dugogodišnji gradski zastupnik i član Gradskog građevnog odbora, sudjelovao je u rješavnaju brojnih građevnih i urbanističkih problema grada Zagreba, a posebno u pripremnim radovima za donošenje nove regulatorne osnove. Tako je 1935. u suradnji s Milovanom Kovačevićem izradio studiju regulacije Kaptola, želeći pospješiti rješenje toga problema, koji ni do danas nije u  potpunosti riješen.
Arhitekt Edo Šen u stilskom je smislu stvarao svoje zgrade u rasponu od historijskog eklekticizma, odnosno klasicizma u kontekstu secesije, do funkcionalizma svojstvenog modernoj arhitekturi.
Neki od njegovih poznatijih radova u Zagrebu su palača osiguravajućeg društva "Croatia" u Masarykovoj ulici 1 (1910. g.), zgrada Tehničkog fakulteta, (1936. - 1940.g.) te stambene zgrade u Gundulićevoj br. 7 (1928.g.) i br. 34. (1932.g.).
 
Emilij Laszowski (1. travnja 1868. - 28. studenog 1949.)
Emilij Laszowski Szeliga (Brlog kraj Ozlja, 1. IV. 1868.- Zagreb, 28. XI. 1949.) bio je hrvatski povjesničar, arhivist i knjižničar, jedan od utemeljitelja Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja. Hrvatska kultura duguje mu spas od zaborava i propadanja brojnih spomenika kulture – hrvatske kulturne baštine. Zajedno s Velimirom Deželićem i  i Stjepanom  Širolom zaslužan je za utemeljenje ustanova bitnih za zagrebačku kulturu: Knjižnicu slobodnoga i kraljevskoga glavnog grada Zagreba (danas Gradska knjižnica), Gradski muzej (danas Muzej grada Zagreba) i Arhiv slobodnoga i kraljevskoga glavnog grada Zagreba (danas Državni arhiv u Zagrebu). Tim su činom ujedno spašena zagrebačka Kamenita vrata.
Po ocu, bio je potomak poljske plemićke obitelji Laszowski Szeliga, po majci obitelji Šufflay.
Studirao je medicinu u Grazu, a pravo na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1893. Od 1891. bio je zaposlen u Hrvatskome zemaljskom arhivu u Zagrebu najprije kao dnevničar  i arhivist 1893–1924., a od 1925., po odlasku Ivana pl. Bojničića u mirovinu, posatje ravnatelj Arhiva, i ostaje na tom mjestu do umirovljenja 1939. godine.
Tijekom pedesetogodišnje službe radio je na sređivanju gradiva županija, zagrebačkoga gradskoga i kaptolskoga arhiva, popisivanju i vrjednovanju obiteljskih i osobnih fondova te onih vlastelinstava, uređivanju spremišnih prostora, a njegovom je zaslugom arhiv znatno obogaćen vrijednim akvizicijama. S Ivanom pl. Bojničićem 1899. pokrenuo je časopis Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva. Na njegovu je inicijativu istočno krilo zgrade Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu bilo uređeno za Zemaljski arhiv.
Kao svestrani intelektualac, na temelju proučavnja arhivskoga gradiva, objavio je mnogobrojne članke i monografije posvećene kulturnoj i gospodarskoj povijesti te povijesnoj topografiji te priredio zbirke izvora za proučavanje hrvatske kulturne baštine.
Mnoge je radove posvetio zagrebačkoj prošlosti, objavivši zbirku kulturnopovijesnih rasprava Stari i novi Zagreb (Zagreb 1925, pretisak 1994), napisavši sam većinu tekstova.Napisao je i  više od stotinu priloga objavljenih u u periodici (Prosvjeta, 1900., 1906.; Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1904; Jutarnji list, 1922.–23., 1937.; Narodna starina, 1922.; Večer, 1922.; Hrvatski list, 1924.; Novosti, 1927.; Zagreb : revija Društva Zagrepčana, 1936., 1938.-40.). Veliku je pozornost posvetio obitelji Zrinskih i Frankapana. Zajedno s Velimirom Deželićem napisao je knjižicu Kosti Petra Zrinskoga i Frana K. Frankopana : izvještaj o ekshumaciji dana 20.VII.1907. (Zagreb : Izdanje družbe "Braće Hrvatskog Zmaja", 1907.)
S Ivanom Krstiteljem Tkalčićem surađivao je na prevođenju, pisanju komentara i pripremi za objavljivanje Povjestnih spomenika slob. kralj. grada Zagreba, 1–11 (Zagreb, 1889.-1905.), a nakon njegove smrti samostalno je priredio i tiskao sveske 12–18 (Zagreb, 1929.-1949.; taj rad nastavila je Lelja Dobronić).
Uredio je i napisao oko 600 autorskih priloga u leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb, 1925.)
Bio je suradnik u izdanjima Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, 24 (Beč, 1902.), Naša domovina, 1(Zagreb, 1943.), Hrvatska enciklopedija HIBZ-a te urednik časopisa Prosvjeta (1900.–08.) i glasila Hrvatski zmaj (1917.-18., 1925.-27.).
1903. godine pokrenuo je i do 1905. uređivao prvi hrvatski časopis za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku Vitezović.
Bio je vrlo konkretno angažiran i u zaštiti spomeničke baštine, osobito starih gradova i utvrda. S J. Brunšmidom i T. Smičiklasom potaknuo je 1910. godine osnivanje Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Volonterski je obavio niz terenskih istraživanja gradina, starih gradova, crkava i samostana (gradina Kozjak na Plitvicama, grobnica Zrinskih u kapelici sv. Jelene pavlinskoga samostana u Šenkovcu, gradina na Plješivici, grad Ozalj). Njegovim su zauzimanjem spašeni od rušenja stari gradovi Ribnik i Jastrebarsko, kaštel u Sisku, dvor Lobor, a sudjelovao je i u obnovi starih gradova u Kostajnici, Zrinu, Bakru, Ozlju i Dubovcu.
1905. godine utemeljio je s Velimirom Deželićem i Stjepanom Širolom Družbu Braće Hrvatskoga Zmaja („Zmaj Brloški“) sa svrhom promicanja moralnih i kulturnih vrijednosti, oživljavanja događaja iz hrvatske prošlosti te čuvanja i obnavljanja kulturne baštine. Bio je veliki meštar Družbe (1906.–35.).
Zajedno s Družbom zaslužan je za postavljanje spomen-ploča i spomenika zaslužnim osobama iz hrvatske kulture i povijesti. Uz njegovanje uspomene na Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankapana, Družba je zaslužna i za pronalazak njihovih posmrtnih ostataka, identifikaciju i ukop u obilježenu grobnicu u Bečkom Novom Mjestu. 1907.  Zaslugom Družbe njihove su kosti 1919. godine prenesene u Hrvatsku i sahranjene u zagrebačkoj Katedrali. Taj je događaj popraćen prigodnom spomenicom: Spomenica Zrinsko-Frankopanska prigodom svečanog prenosa njihovih kostiju u domovinu (Zagreb, 1919.) s 30 fotografija.
Njegovim zauzimanjem Družba je 1928. došla u posjed ozaljskoga staroga grada s vlastelinstvom. Upravljao je  sanacijom i obnovom staroga grada Ozlja i osnovao u njemu muzej.
Od 1909.–1936. godine bio je ravantelj Gradske knjižnice u Zagrebu. Knjižnici je ostavio i bogatu zbirku vlastitih knjiga, koje se i danas čuvaju u matičnoj ustanovi.
Njegov osobni arhivski fond čuva se u Hrvatskom državnom arhivu.
Umro je u Zagrebu 1949. godine i sahranjen na Mirogoju.
 
Eugen Kumičić (11. siječnja 1850.- 13. svibnja 1904.)
Hrvatski književnik i političar Eugen Kumičić rodio se  11. siječnja 1850. godine u malom istarskom mjestu Brseču. Osnovnu pučku školu, normalku, završio je u Brseču, privatno, učeći kod tamošnjeg župnika koji je okupljao hrvatsku djecu i pripremao ih u početnim znanjima. U Kastvu je položio ispit koji mu je bio potreban za upis u gimnaziju u Rijeci. U Beču gdje studira povijest, zemljopis i filozofiju. Nakon završenoga studija, vraća se u Hrvatsku i zapošljava kao suplent u splitskoj talijanskoj gimnaziji, s koje je ubrzo otpušten. Potom se u Zagrebu Zagrebu se 1875. prijavio u vojsku i služio jednu godinu kao dobrovoljac u pješačkoj pukovniji.  U Parizu, materijalnom potporom brata Tome, učio je francuski jezik, a u Veneciji usavršivao talijanski te se nakon studijskoga boravka u Beču 1877.–78. habilitirao za profesora francuskoga.  Mobiliziran je 1878. za vrijeme aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske krune. 1879. u Krapinskim Toplicama bio je privatni učitelj u obitelji Metela Ožegovića. Iste se godine preselio u Zagreb, gdje je radio kao gimnazijski profesor francuskoga i talijanskoga jezika. 1883. godine napušta službu i posvećuje se književnomu i političkomu radu. 1884. Godineizabran je za zastupnika Stranke prava u Hrvatskome saboru. Neko vrijeme bio je i gradski zastupnik u Zagrebu.
Uređivao je pravaške listove i časopise: Hrvatsku vilu, Slobodu i Hrvatsku.
Smatra se jednim od predstavnika realizma i zagovornika naturalizma u hrvatskoj književnosti, iako su njegova djela protkana mnogim  karakteristikama romantizma. Pisao je povijesne romane i drame socijalne tematike.
Prvi njegovo objavljeno djelo je novela Slučaj koja je izišla u sušačkoj Slobodi (1874).
Objavio je sljedeće romane:  Olga i Lina (1881.), Jelkin bosiljak, (1881.), Primorci (1882.), Začuđeni svatovi (1883.), Gospođa Sabina (1883.), Sirota (1885.), Preko mora (1889.), Teodora (1889.), Otrovana srca (1890.), Pobijeljeni grobovi (1896.), Urota zrinsko-frankopanska (1892.), Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi  (1902.) Roman Gospođa Sabina smješten je u milje zagrebačkih salona i obuhvaća široku lepezu likova iz razičitih slojeva koji se okupljaju u njima, nerijetko motivirani snobizmom i raznim drugim etički upitnim motivima.
1883. godine objavio je u Hrvatskoj vili programatski članak O romanu, u kojem se zlaže za naturalistička načela kakva je zagovarao i Émile Zola.
S francuskoga je preveo roman Tajne grada Pariza E. Suea (Zagreb s. a.).
Potpisivao se i pseudonimima Bersečanin, E. K. Bersečanin, J. K. Holl i Jenio Sisolski.
Kumičić je u svoje doba uz Augusta Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik.
Umro je u Zagrebu 1904. godine.
 
Fran Galović (20. srpnja 1887. - 26. listopada 1914.)
Hrvatski književnik Fran Galović rodio se 20. srpnja 1887. god. u mjestu Peteranec pokraj Koprivnice. Na Donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu maturirao je 1906. god. Školovanje nastavlja na zagrebačkom sveučilištu studijem slavistike i klasične filologije, da bi pred kraj studija zbog svojega političkog angažmana u okviru mladohrvatskog, liberalnopravaškog pokreta bio prisiljen napustiti Zagreb. Studij je završio u Pragu.
God. 1909. pričuvni je kadet pješačke pukovnije u Sisku. 1913. god. postaje namjesni učitelj II. realne gimnazije u Zagrebu. 
Ubrzo nakon početka Prvog svjetskog rata, na jesen 1914. mobiliziran je, poslan na srpsko bojište, gdje je iste godine poginuo, u dobi od 27 godina.
U svom kratkom životu stvorio je opsežan i žanrovski raznorodan književni opus u kojem su najvrednija pjesnička ostvarenja. Još kao student u Zagrebu pokrenuo je i uređivao pravaško glasilo Mlada Hrvatska.
Prvu pjesmu, naslovljenu U spomen 11. listopada 1903. s potpisom Hrvatski đak, sastavio je u povodu otkrivanja spomenika Anti Starčeviću u Šestinama kraj Zagreba, a objavio ju je 1903. u Hrvatskom pravu, novinama Čiste stranke prava.
1907. god. izvedene su mu jednočinke Tamara i Grijeh, a 1908. god. povijesna trilogija o propasti hrvatskoga kraljevstva Mors regni.
1913. god. objavio je zbirku pjesama Četiri grada. Osim te pjesničke zbirke, za života je objavio dramu Tamara (1907.), pripovijesti Začarano ogledalo (1913.) i Ispovijed (1914.).Veći dio njegova opusa objavljenoga za života ostao je ostao je razasut po časopisima. Njegova rukopisna književna ostavština, neobjavljena zbog prerane smrti na ratištu, tek se je posmrtno otkrivala.
Zastupljen je u zborniku Hrvatska mlada lirika, objavljenom 1914. god.
1940. god. Julije Benešić objavljuje dva sveska Galovićevih sabranih pjesama, uz opširan predgovor., a 1942./1943. objavio je njegova sabrana djela.
Galovićeva štokavska lirika pod utjecajem je moderne i simbolistično-parnasovske poetike. No ponajbolji i uistinu autentičan dio njegova pjesničkog opusa su dijalektalne kajkavske pjesme okupljene u nedovršenoj zbirci Z mojih bregov. Podijeljena je u četiri ciklusa posvećena godišnjim dobima. Prema Galovićevim zabilješkama može se zaključiti da je trebala sadržavati trideset pjesama no stigao je napisati samo dvadesetdvije. Z mojih bregov i danas predstavlja vrhunac hrvatske kajkavske lirike afirmirajući svu ljepotu i melodioznost kajkavskoga govora.
Osim književnoga i književno-kritičkog opusa, iza Frana Galovića ostala je i bogata korespondencija, koja i sama ima književnu vrijednost, a poticajna je i za istraživanja hrvatske kulturne scene i političkoga života na početku 20. stoljeća.
Nakon tragične pogibije u dobi od 27 godina, Fran Galović sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Fran Kurelac (14. siječnja 1811. – 18. lipnja 1874.)
Hrvatski filolog, književnik, leksikograf i prevoditelj, predvodnik narodnog preporoda u Hrvatskom primorju.
Gimnaziju je pohađao u Karlovcu, Grazu i Zagrebu. Kao izvanredni student slušao je predavanja na Sveučilištu u Beču, zatim u Bratislavi, Pešti i Zagrebu, no formalnu izobrazbu nikada nije završio.
Bansko vijeće imenovalo ga je 1849. privremenim učiteljem hrvatskoga jezika u Rijeci, ali je mjesto izgubio zbog  govora O preporodu knjige slovinske na jugu (Trst, 1853.) i jer je  prosvjedovao protiv ukidanja hrvatskoga jezika i pretvaranja gimnazije u talijansko-njemačku.
Proučavao je pjesme i običaje gradišćanskih Hrvata (Jačke ili narodne pesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga : po župah Šoprunskoj, Mošonjskoj i Železnoj na Ugrih / skupio Fran Kurelac. Zagreb : Slovi Dragutina Albrechta, 1871.). Predgovor toj zbirci može se čitati i kao zanimljiva putopisna proza.
1849. predavao je hrvatski na riječkoj gimnaziji, neko vrijeme radio je kao knjižničar u mjestu Český Krumlov.
U sklopu svoga filološkoga rada i bavljenja jezikoslovnim pitanjima, zalagao se za hrvatski književni jezik, što je za njega, kao i za njegove suvremenike, bilo sastavni dio borbe za na nacionalni preporod. U Rijeci je okupio krug istomišljenika koji su kasnije zbog svojih jezikoslovnih gledišta nazvani Riječkom filološkom školom.
Imao je jasna stajališta o hrvatskom nacionalnom pitanju i nije se odricao hrvatskog imena.
Neko vrijeme predavao je  francuski na Gimnaziji u Zagrebu.
U knjizi Runje i pahuljice : umetnula se u Pripomenak i povest o ratovima Uskočkim i Mantovanskim / skupio ih iz rukopisov starijih i novljih te ih kdekud i tumačio Fran Kurelac. U Zagrebu : troškom Njegove Svetlosti viteza Zmajića Svet-Ivanjskoga, 1866-68. iz rukopisnih zbirki skupio je pjesme mnogih starih hrvatskih pisaca, uglavnom dubrovačkih.
U mladosti je bio sljedbenik Ljudevita  Gaja (Slova nad grobom Ljudevita Gaja govorena Franom Kurelcem. U Zagrebu : Narodna tiskarnica dra. Lj. Gaja, 1872.) i pripadnik ilirskog pokreta.
God. 1867. postao je članom JAZU, koja mu je potkraj života dodijelila potporu.
Bio je sahranjen na Jurjevskom groblju u Zagrebu, odakle su mu posmrtni ostatci 1885. godine preneseni u ilirsku arkadu na Mirogoju.

Litografski portret Frana Kurelca preuzet iz knjige Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća : sto i pedeset životopisa, slika i vlastoručnih podpisa / sakupio, popunio i napisao Milan Grlović ; slike crtao Stjepan Kovačević. Zagreb : Naklada i tisak Matićevog litografskog zavoda, 1898-1900.
Franjo pl. Marković (26. srpnja 1845. - 15. rujna 1914.)
Hrvatski književnik i filozof Franjo pl. Marković rođen je u plemićkoj obitelji u Križevcima 26. srpnja 1845. godine. Studij klasične filologije i slavistike završio je u Beču 1866. godine te se zaposlio kao suplent u gimnaziji u Osijeku, a potom prelazi u Zagreb. Godine 1870.nakon jedne političke demonstracije napušta službu i vraća se u Beč kako bi tamo nastavio studij filozofije, a zatim odlazi u Dresden, Leipzig, Berlin i Pariz. 1872. postiže doktorat iz filozofije, i to iz područja estetike.
 
Od godine 1874. prvi je profesor filozofije na obnovljenom zagrebačkom sveučilištu , a imenovan je i za prvog voditelja nezavisne katedre za filozofiju na Mudroslovnom (danas Filozofskom) fakultetu Zagrebu i dekana tog fakulteta. Predavao je do mirovine 1909.
 
Brani samosvojnost filozofije kao metafizike nasuprot skolastici s jedne, te pozitivizmu i materijalizmu s druge strane. Najvažnije filozofsko djelo mu je Razvoj i sustav obćenite estetike, koje je utjecalo na razvoj hrvatske filozofije zbog pregleda povijesti estetike na hrvatskom jeziku. Predstavnik je formalističke estetike. Zaslužan je za uvođenje stručnog filozofskog nazivlja u Hrvatskoj.  Utemeljitelj je istraživanja hrvatske filozofske baštine. Posebno su vrijedni njegovi radovi iz tog područja.
 
Rektor je Sveučilišta od 1881.-1882. U to vrijeme Sveučilište priprema prijelaz s Katarininog trga u današnju zgradu.
 
1876. godine postao je članom JAZU.
Godine 1869. zajedno s Augustom Šenoom, Ivanom Dežmanom i Ivanom Trnskim pokreće časopis Vienac, kojeg od 1872.-1873. i uređuje. Član je odbora Matice hrvatske od 1875.
Nakon 1881. uključuje se u politički život kao zastupnik u Hrvatskome saboru. Tu funkciju obnaša do 1890. godine.
Kao književnik objavljivao je balade, romance, tragedije pod utjecajem njemačkog romantizma, ali i engleskog, skandinavskog i poljskog baladnog pjesništva. U svojim književnim djelima daje i poruku o nacionalnoj samobitnosti i slobodi.
 
Franjo Tuđman (14. svibnja 1922. – 10. prosinca 1999.)
U povodu stote obljetnice rođenja prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana (14. svibnja 1922. – 10. prosinca 1999.), od 14. svibnja u vitrinama Zbirke Zagrabienisa može se razgledati prigodni izbor monografija, dnevničkih zapisa i prikaza povijesno-političkih zbivanja vezanih uz formiranje suvremene hrvatske države te ulogu Franje Tuđmana u tim procesima.




 
Gjuro Szabo (3. veljače 1875. - 2. svibnja 1943.)
Hrvatski povjesničar, muzeolog i konzervator. Rodio se u Novskoj 3. veljače 1875., umro u Zagrebu 2. svibnja 1943. Studirao germanistiku u Beču (1892. – 1943.), potom radio kao gimnazijski profesor u Senju, Osijeku, Bjelovaru i naposljetku u Zagrebu na gornjogradskoj gimnaziji, gdje je nekoć i sam bio đak.
U Beču, Nürnbergu i Pragu specijalizirao se za konzervaciju i restauraciju povijesnih i umjetničkih spomenika. Zauzeo se za osnivanje Zemaljskog povjerenstva za brigu o spomeničkoj baštini u Hrvatskoj i Slavoniji. Na temelju radova na srednjovjekovnim građevinama u Slavoniji 1911. god. imenovan je za tajnika tog restauratorsko-konzervatorskog Povjerenstva. Ta pozicija omogućila mu je da utječe na primjenu suvremenih načela konzervatorske službe.
Preuzeo je na sebe i obvezu evidentiranja spomeničke baštine Hrvatskog zagorja.
Od 1919.-1926. Bio je ravnatelj Muzeja za Obrt i umjetnost, a od 1928. do 1943. Muzeja grada Zagreba.  1936. primljen je u članstvo JAZU.
Objavio je mnoštvo radova iz područja povijesti, povijesti umjetnosti i kulture, toponomastike, zaštite spomeničke baštine.
Posebno treba istaknuti radove iz područja povijesti, kulture i umjetnosti grada Zagreba. Temeljito se posvetio proučavanju spomeničke baštine Zagreba, što je u konačnici rezultiralo publiciranjem djela „Stari Zagreb“ u izdanju Knjižare Vasić i Horvat 194¸1. godine. Ovo djelo, nezaobilazno za proučavanje povijesti i kulture grada Zagreba, posvećeno je uspomeni hrvatskog likovnog umjetnika Branka Šenoe, sina Augusta Šenoe.


 

Dan grada Zagreba čestita vam zavičajna zbirka Zagrabiensia!

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu - otvorenje nove zgrade 14. listopada 1895. - 14. listopada 2015.


      


Kao i posvuda u zapadnoeuropskim gradovima, prve se kazališne predstave u Zagrebu, ovisno o sadržaju odnosno vrsti, izvode ili u crkvi, ili pak na trgovima.
Prekid s brojnim provizornim rješenjima obilježava kazališna dvorana adaptirana u plemićkoj palači čiji je vlasnik nakon obitelji Kulmer - Pejačević bio grof Antun Amadé de Várkony, veliki župan zagrebački, po čijem se prezimenu ovo kazalište i naziva. Nalazilo se u zgradi današnjeg Hrvatskog prirodoslovnog muzeja (Demetrova 1), a imalo je već sva obilježja javnog teatra - ulaznice, cedulje i dr.
U tom teatru nastupaju isključivo njemački glumci, koji 1832. i 1833. izvode i nekoliko predstava na hrvatskom kajkavskom jeziku.
Godine 1833. dobio je zagrebački veletržac i posjednik Kristofor Stanković glavni zgoditak bečke lutrije u iznosu od 30 000 dukata, te je odlučio tim novcem podići kazališnu zgradu kao privatnu investiciju. Gradski magistrat darovao mu je zemljište na Markovu trgu (ugao današnje Ćirilometodske i Freudenreichove ulice), pa je kamen temeljac za novo kazalište, koje će sve do 1851. biti u privatnom posjedu, položen u ljeto 1833. godine. Otvorenje je bilo 4. listopada 1834., a u toj zgradi sve do 1840. nastupaju isključivo njemačke družine. No 10. lipnja 1840. izvedbom Kukuljevićeve "junačke igre" "Juran i Sofija ili Turci kod Siska" u interpretaciji Domorodnoga teatralnog društva, na pozornici ovoga kazališta započinje svoju djelatnost Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, najstarija naša scenska ustanova.





U travnju 1880. godine, nova kazališna uprava, na čelu s hrvatskim književnikom i saborskim zastupnikom Marijanom Derenčinom, započinje odlučnu akciju za provedbu i ostvarenje dotadašnjih napora u smislu realizacije zamisli o podizanju suvremenije i tehnički bolje opremljene kazališne zgrade u Zagrebu. U siječnju 1881. godine Derenčin podnosi vladi iscrpnu predstavku o potrebi prešnoga pristupa svim pitanjima izgradnje nove kazališne zgrade, posebice se zalažući za skupljanje potrebnih novčanih sredstava u obliku općenacionalne dragovoljne akcije. Pritom je tiskao i poznati proglas hrvatskome narodu, u kojemu ga uvjerava kako treba izdvojiti tek neznatna sredstva - valja, naime, naći samo 10 000 domoljuba koji će davati svaki mjesec po trideset novčića tijekom pet godina - i novo će kazalište biti izgrađeno!
Imenovani su odbor i povjerenici u brojnim hrvatskim gradovima, ali i izvan Hrvatske. Počele su se priređivati dobrotvorne zabave, plesovi i koncerti, prodavati umjetnički izrađeni suveniri - sve u svrhu namicanja sredstava za izgradnju novoga kazališta.

Od bečkih arhitekata Helmera i Fellnera, već poznatih po izgradnji brojnih kazališta u europskim gradovima, Derenčin je ubrzo naručio i nacrte za novu zgradu.
U lipnju 1881. godine Hrvatski sabor donosi Zakon o građenju novoga zemaljskog kazališta u Zagrebu, koji car Franjo Josip I. potvrđuje 31. listopada iste godine.
11. veljače 1894. imenovan je za intendanta hrvatskoga kazališta Stjepan Miletić. Bez obzira na rasprave koje nisu jenjavale, vlada je u travnju raspisala jeftimbe za izvedbene radove brojnih struka, a poslove su uglavnom dobile zagrebačke tvrtke i obrtnici, te je 22.   svibnja 1894. više od dvije stotine radnika započelo s radovima.
Također je prihvaćena zamisao Stjepana Miletića da svečani zastor za novo kazalište izradi Vlaho Bukovac. Zastor je danas poznat pod imenom Hrvatski preporod, premda mu je pravi naziv Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti.


               

    
Simboločnim udarcem ceremonijalnim srebrnim čekićem kipara Roberta Frangeša Mihanovića po posljednjem ugrađenom kamenu na stupiću balustrade pročelja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, austrijski car Franjo Josip I. pred brojnim je okupljenim općinstvom, uzvanicima i gostima, 14. listopada 1895. godine, proglasio dovršenom izgradnju nove zgrade Narodnoga hrvatskog zemaljskog kazališta, djelo poznatih bečkih arhitekata Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera.

 

               

 
Svečana prva predstava u novoj zgradi održana je nakon otvorenja 14. listopada 1895. godine. Najprije je izveden alegorijski "scenski prolog" u tri slike Slava umjetnosti Stjepana Miletića uz glazbu Ivana Zajca, a na kraju večeri otpjevana je posljednja slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, uz glasoviti zbor U boj, u boj!

      

16. listopada, još za vrijeme boravka cara Franje Josipa I. u Zagrebu, hrvatski su sveučilištarci, a među njima i Stjepan Radić i Vladimir Vidrić, na Trgu bana Josipa Jelačića spalili mađarsku zastavu.


   
 
Po svome značaju, nova zagrebačka kazališna zgrada igrala je bitnu ulogu u brojnim  desetljećima hrvatskoga kulturnog i političkog života.




 

Irena Vrkljan (21. kolovoza 1930.  - 23. ožujka 2021.)

In memoriam


23. ožujka u 91. godini preminula je hrvatska književnica i prevoditeljica Irena Vrkljan.
Bila je urednica televizijske emisije Portreti i susreti (1960–71), za koju je napisala sedamdesetak scenarija. Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb.
Premda je književno stvaralaštvo započela još u doba krugovaša pjesničkim zbirkama nadrealističkih obilježja (Krik je samo tišina, 1954; Paralele, 1957; Stvari već daleke, 1962; Doba prijateljstva, 1963; Soba, taj strašni vrt, 1966), prevodeći usto sa Zvonimirom Golobom djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.), istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti postiže tek autobiografskom prozom Svila, škare (1984.),u kojoj pripovijeda o svojemu djetinjstvu u Beogradu, prelasku obitelji u Zagreb nakon izbijanja rata 1941. godine, odrastanju, školovanju i sazrijevanju u tom gradu, o propalom braku i životnoj rutini koju prekida odlaskom u Zapadni Berlin, najprije na ponovni studij, da bi tamo potom i doživotno ostala. Osobna i obiteljska povijest isprepleće se s onom "velikom", te su tako poetično ispisani prozni fragmenti uklopljeni u oslikavanje ozračja raspada austrougarske monarhije, starojugoslavenskoga društva, trauma za vrijeme vlasti NDH, te prilagođavanja života novim uvjetima nakon uspostave socijalističke jugoslavenske države. Iz specifične ženske pozicije pripovjedačica preispituje svoj odnos prema majci i prema ocu, odnosno prema ženskom i muškom svijetu, te potrebu da se kao žena odgojena unutar tradicionalnih patrijarhalnih okvira izbori za svoje mjesto koje neće biti tek ponavljanje naučenih i naslijeđenih obrazaca, težnju da se kretanjem razbije životna rutina. U ovom autentičnom "ženskom pismu" isprepleće se autobiografsko pripovijedanje, lirično evociranje prošlosti kao i naglašeno refleksivan odnos prema zbivanjima i malim detaljima svakodnevnice o kojima je riječ. Za to djelo dobila je i prestižnu nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“.
Nakon tog djela, koje otvara jedno novo poglavlje u hrvatskoj prozi, uslijedio je niz drugih djela ispisanih prepoznatljivim, istodobno senzibilnim i refleksivnim, autorskim rukopisom Irene Vrkljan, obilježenih autobiografskim fragmentima.
Svjesna važnosti autobiografije kao specifičnog književnog žanra i osobnoga sjećanja kao gradbenog tkiva svoga književnog izraza, 1986. godine piše djelo Marina ili O biografiji u kojem uvodi književnicu Marinu Cvetajevu kao lik kroz čiju se optiku prelama opažanje, doživljaj i promišljanje svijeta o njezinu žanrovski složenom i stoga teško odredivog književnom opusu.
Jedno od njezinih karakterističnih djela su i Pisma mladoj ženi: obraćajući se u formi pisama mladoj ženi koja bi joj po godinama mogla biti kćerka (rođena 1970.), pripovjedačica (rođena 1930.) uspoređuje svoj i njezin životni put. Tematizirajući pamćenje i sjećanje kao takvo, vrijeme i prolaznost, autorica tipičnim "ženskim pismom" kroz poetizaciju banalnih detalja svakodnevnice ponire u bit životnoga istinskoga životnog sadržaja. Pripovjedačica svoja razmišljanja temelji na elementima vlastite obiteljske povijesti i autobiografskim detaljima, a središnju jezgru oko koje se okupljaju njezine misli predstavlja doživljaj i činjenica starosti, osipanja života, prolaznosti i smrti.
Pjesme, nepjesme (2018.), nadahnute žalovanjem zbog smrti supruga Benna Meyera-Wehlacka i Protokol jednog rastanka (2015.) posljednja su njezina objavljena djela.
Brojna su njezina djela doživjela prijevode na strane jezike.
 

Ivan Mažuranić (11. kolovoza 1814. – 4. kolovoza 1890.)
Hrvatski ban i književnik Ivan Mažuranić rodio se u Novom Vinodolskom 11. kolovoza 1814. Nakon završetka gimnazijskog školovanja u Rijeci, 1833. upisuje studij filozofije na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, a završio ga 1835. u Szombathelyu u Mađarskoj. 1837. završio je i studij prava na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.
Radio je kao gimnazijski profesor i kao odvjetnik u Karlovcu gdje je 1840. otvorio odvjetničku pisarnicu, a u jesen 1841. zaposlio se u gradskom magistratu. Iste godine oženio se Aleksandrom, sestrom Dimitrija Demetra.
U travnju 1848. objavio je politički spis Hervati Madjarom na hrvatskom i mađarskom jeziku, u kojem je opširnije razradio postavke iznesene u Zahtijevanjima naroda te se pozvao na prirodno pravo naroda umjesto na municipalnu pravnu podlogu hrvatske posebnosti na kojoj se dotad temeljio program hrvatskoga nacionalnoga pokreta. U spisu je jasno razložio razlikovanje Ugarske od Mađarske, što je hrvatskoj službenoj politici postalo središnjim argumentom u zahtjevu za ravnopravnošću naroda u Ugarskoj.
Nakon proglašenja Oktroiranoga ustava u ožujku 1849. bio je u izaslanstvu koje je u svibnju vladaru podnijelo predstavku hrvatskih staleža kojom se tražila potvrda zaključaka Hrvatskoga sabora iz 1848.
Od 1850. u Beču je obnašao najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: bio je zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju te predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije. Zaslužan je i za osnivanje Stola sedmorice 1862. (vrhovni sud za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju).
Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Bio je sklon oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti. 1873. godine postaje hrvatskim banom, a tu dužnost obnaša do 1880. godine. Bio je prvi ban neplemićkog podrijetla  - ban-pučanin.
Kao ban, Mažuranić je unaprijedio Hrvatsku u upravnom, gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom smislu. Na njegovu inicijativu uvedena je odgovornost bana Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca. Godine 1874. uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a 19. listopada  iste godine otvara se moderno zagrebačko sveučilište s tri fakulteta - pravnim, mudroslovnim i bogoslovnim. Mažuranić je donio i Zakon o slobodi tiska, uredio odredbe o pravu na javno okupljanje te liberalizirao izborni postupak. Za njegova banovanja uvedeni su i zametci nekih javnih službi – statistička služba, javno zdravstvo i unaprjeđenje poljoprivrede.
Bio je predsjednik Matice ilirske  od godine 1858. do 1872.
Osim politikom i državno-pravnim pitanjima, bavio se i književnošću. Njegovi prvi literarni pokušaji Mažuranić datiraju još iz gimnazijskih dana. Stihove je objavljivao i u Gajevoj Danici. Matica ilirska povjerila mu je da napiše dopunu Gundulićeva Osmana - XIV. i XV. pjevanje, što je on i učinio.
Bio je vrlo obrazovan čovjek, poznavatelj klasičnih i suvremenih europskih jezika. Započeo je prevoditi i Tassov Oslobođeni Jeruzalem, a s Jakovom Užarevićem sastavio je i Deutsch-ilirisches Wörterbuch - Njemačko-ilirski slovar (1842).
Glavno Mažuranićevo književno djelo je Smrt Smail-age Čengića, ep koji je po prvi put objavljen 1846. u almanahu Iskra pod naslovom Smrt Čengić-age.
1895. njegov sin Vladimir Mažuranić (otac Ivane Brlić-Mažuranić) objavljuje Pjesme Ivana Mažuranića : sa slikom i autografom pjesnika ter sa fototipijom pjesnika na odru / izdao Vladimir Mažuranić . Zagreb : Tiskarski zavod Narodnih novina, 1895.
Njegova ostavština čuva se uglavnom u Zagrebu (NSK, Arhiv HAZU) i Rijeci (Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić–Brlić–Ružić u vili Ružić).
Umro je od srčanog udara 4. kolovoza 1890. u svojoj kući u Zagrebu, a sahranjen je u Ilirskoj arkadi na Mirogoju.
 
Ivo Hergešić (23. srpnja 1904. – 29. prosinca 1977.)
Hrvatski povjesničar književnosti i književni kritičar, teoretičar, teatrolog, prevoditelj i novinar. Utemeljitelj Odsjeka za komparativnu književnost studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1956. godine. Na tom je studiju ostao profesor sve do umirovljenja 1971.
Nakon mature na Prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, studira pravo, romanistiku i germanistiku. 1927. stekao doktorat tezom Le sentiment et la pensée dans l’oeuvre de Guy de Maupassant. 1929.–1930. na Sorbonni pohađa predavanja Fernanda Baldenspergera, francuskoga komparatista književnosti, nakon čega objavljuje knjigu Poredbena ili komparativna književnost (1932.). 1936. postaje docent na Sveučilištu u Zagrebu, ali zamisao o utemeljenju Odsjeka za komparativnu književnost realizira tek 1956. Bio je prvi profesoro i pročelnikom Odsjeka, a u toj je funkciji ostao sve do odlaska u mirovinu.
Uz znanstveno djelovanje, objavio je više stotina književnih, kazališnih, filmskih i likovnih kritika, feljtona i esejističkih tekstova; radio je kao novinar, kritičar ili urednik u nizu publikacija (Obzor, Savremenik, Književnik, Hrvatska revija, Hrvatsko kolo, Vjesnik itd.) Bio je novinar agencije Havas, tajnik Francuskog instituta suradnik u nakladničkim i filmskim poduzećima (Twentieth Century Fox , član ravnateljstva zastupništva), urednik na Radio Zagrebu (1950–53). Od 1953. do 1956. godine bio je i ravnatelj kazališta Komedija.
1941–45. bio je kancelar portugalskoga konzula u Zagrebu i studirao medicinu. Bio je član Association internationale de littérature comparée i Federation internationale des traducteurs.
Raspon njegova književnokritičarskog rada bio je golem, kako u smislu tematike, tako i metodološke otvorenosti i stila koji se proteže od znanstvenog diskursa do književnopovijesnih anegdota i eseja. Sklon je ironiji i paradoksu, a komunikativnim stilom povezivao je znanost i publicistiku.
Iznimnom akribijom pisao je o književnim razmjenama i utjecajima. Bio je otvoren i različitim  medijima i dobro je poznavao film i kazalište, ali i likovnu i glazbenu umjetnost, pa i radio i televiziju. Pisao je i zapažene filmske kritike i oglede (rubrika Kinematografija u Obzoru 1929.–31.), a poticajnim napisom O filmskoj poetici (Obzor, 1929.) začetnik je teorijskog razmišljanja o filmu u Hrvatskoj.
Istaknuo se i kao prevoditelj i teoretičar prevođenja. Priredio je, popratio pogovorimai preveo na hrvatski djela oko pedeset stranih pisaca (C. Baudelaire, A. Camus, M. de Cervantes, Dante Alighieri, G. Flaubert, J. Joyce, T. Mann, L. Sterne).
U uglednom književno-komparatističkom časopisu Revue de Littérature comparée objavljivao je priloge o hrvatskoj književnoj i kazališnoj kulturi. Prvi je svojim portretom novinarke i književnice Marije Jurić-Zagorke pridonio revalorizaciji njezina opusa.
Hrvatsku književnost promatra u kontekstu europske  književnosti i sustavno naglašava njezinu stvaralačku recepciju stranih uzora ali i nacionalnu autohtonost.
Kazališnu kritiku započeo je radijskim izvješćima i britkim prosudbama zagrebačkih kazališnih predstava u zagrebačkim novinama, a kao kazališni praktičar obogatio je Komedijin repertoar brojnim novostima - od anonimnih kajkavskih autora 18. st. do Ionescove Ćelave pjevačice. U kazalištu je vidio važnog posrednika između raznih književnosti i kultura, pa je teatrološkim istraživanjima pridodao književno-komparatistička promišljanja.
Njegovo zanimanje za različite medije te njihovo povezivanje s književnošću u samom je temelju  komparatističke vokacije i njezin rezultat.
God. 1977. dobio je Nazorovu nagradu za životno djelo.
Umro je 29. prosinca 1977. u Zagrebu.
 
Juraj Denzler
Hrvatski arhitekt Juraj Denzler (12. travnja 1896. - 27. rujna 1981.) rodio se u zagrebačkoj obrtničkoj obitelji Milana Denzlera i Justine r. Huzek. Osnovnu školu pohađao je u Zagrebu i Sarajevu, da bi od drugog razreda gimnazije nastavio školovanje u Zagrebu, najprije u realnoj gimnaziji, a potom u Srednjoj tehničkoj graditeljskoj školi. Od 1916. do 1918. godine bio je, za vrijeme Prvog svjetskog rata, redov u austro-ugarskoj vojsci. Školske godine 1918./1919. pohađa Tehničku Visoku školu u Beču, a po otvorenju Tehničke Visoke škole u Zagrebu vraća se u rodni grad gdje studira 1919. - 1923. godine, polaže sve propisane državne ispite, te diplomira 1924. godine. Već 1922. godine stekao je ovlaštenje za samostalno vođenje poslova majstora graditelja.
Istaknuvši se još za vrijeme studija, bio je postavljen u prvoj godini za pomoćnika profesorske katedre za arhitekturu. Tijekom sljedećih godina u raznim funkcijama predaje na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a godine 1939. Vijeće Tehničkog fakulteta imenuje ga za izvanrednog profesora. Nakon umirovljenja 1942. godine, ubrzo se reaktivirao te 1944. godine postaje redovitim profesorom. Istaknuo se dugogodišnjim pedagoškim radom na Tehničkom, kasnije na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu, te naposljetku na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Prvi njegovi radovi izvedeni su u duhu Viktora Kovačića i bečke škole, da bi s vremenom prevladao tradicionalna shvaćanja. Vrijednost njegovih arhitektonskih rješenja očituje se u dispoziciji građevnih volumena, čistoći i funkcionalnosti tlocrtnih rješenja, modernom shvaćanju i primjeni novih materijala, te osobito u znalačkoj i stvaralačkoj uporabi arhitektonskog detalja.
Neki od njegovih važnijih radova u gradu Zagrebu su zgrada Higijenskog zavoda (1925.), kapelica Majke Božje Sljemenske, crkva sv. Antuna na Svetom Duhu (1932.) te zgrada Gradskih poduzeća (1933. godine, danas "Elektra"). Od projekata nakon Drugog svjetskog rata ističu se zgrada Geodetskog odjela Tehničkog fakulteta (1951.) te zahvati na interijeru i  prilaznom stubištu Rektorata Sveučilišta u Zagrebu kao i uređenje njegova okoliša.
Arhitekt i sveučilišni profesor Juraj  Denzler primljen je 29. siječnja 1936. godine u Družbu Braće Hrvatskoga Zmaja, te mu je tom prigodom dodijeljeno zmajsko ime Zmaj od Harmice. Ovaj časni brat Družbe zadužio je hrvatsku kulturu kao autor, projektant i rukovoditelj restauratorskih radova u Zmajskoj kuli nad Kamenitim vratima, te kao stručni savjetnik Odbora za obnovu grada Ozlja. Izniman umjetnički domet ostvario je unutarnjim uređenjem dvorane iznad Kamenitih vratiju u stilu srednjovjekovnih viteških dvorana, čime je Družbi načinio dostojanstven prostor za okupljanje i djelovanje, a gradu Zagrebu reprezentativni prostor na tragu povijesnih tradicija zagrebačkog identiteta.
 
Lelja Dobronić  (19. travnja 1920. – 19. prosinca 2020.)
Hrvatska povjesničarka umjetnosti i kulture Lelja Dobronić posvetila se istraživanju graditeljstva i izgradnje grada Zagreba, njegova povijesnog razvitka i kulturne povijesti. Kustosica Gipsoteke grada Zagreba (1944.-1948.), kustosica i voditeljica muzejske zbirke u Muzeju grada Zagreba (1948.-1962.) i članica Muzejskog vijeća MGZ, članica uredništva godišnjaka „Iz starog i novog Zagreba“, znanstvena suradnica Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba (1962.-1964.), kustosica i znanstvena suradnica Hrvatskog školskog muzeja odnosno Muzejsko-dokumentacijskog centra (1964.-1967.), dugogodišnja suradnica „Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža“, ravnateljica Povijesnog muzeja Hrvatske (1967.-1980.), članica Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” i njegova Upravnoga odbora (1996-2006.).
Lelja Dobronić rođena je 19. travnja 1920. godine u Zagrebu. Kći je skladatelja Antuna Dobronića, podrijetlom iz Jelse na Hvaru i nastavnice glasovira,  Zagrepčanke Jerke Marković. Nakon završetka Državne mješovite pučke škole na Gornjem gradu upisuje se u Prvu klasičnu gimnaziju u Zagrebu, koju završava 1939. godine. Potom se upisuje na Mudroslovni fakultet (Filozofski) Sveučilišta u Zagrebu, na studij povijesti umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom, te nacionalne povijesti. Diplomirala je 1943. godine, a doktorirala 1946. Znanstvena savjetnica od 1973. godine.
1947. vjenčala se s hrvatskim filozofom Pavlom Vuk-Pavlovićem, s kojim ostaje do njegove smrti 1976. godine. 
Bibliografija znanstvenih, stručnih i uredničkih radova broji se u stotinama jedinica. Primila je dvije Nagrade grada Zagreba, nagradu „Pavao Ritter Vitezović“, dva odlikovanja predsjednika Republike Hrvatske, nagradu HAZU, nagradu Matice hrvatske „Ivan Kukuljević Sakcinski“ te brojne druge nagrade i zahvale. Odlikovana je Redom Danice Hrvatske. Bila je i počasna članica Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja.
Umrla je u Zagrebu 19. prosinca 2006.

U vitrinama Zbirke Zagrabiensia u prigodi Dana grada Zagreba postavljena je izložba koja prikazuje mali izbor djela ova velike povjesničarke kulture koja je svojim radom zadužila grad Zagreb, ali i cijelu Hrvatsku.
Ljudevit Jonke

Karlovac, 29. srpnja 1907. - Zagreb, 15. ožujka 1979.


Hrvatski jezikoslovac i prevoditelj Ljudevit Jonke rodio se u Karlovcu 29. srpnja 1907. godine.
Nakon završetka studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, usavršava se na slavističkom studiju u Pragu (1930. -1932.)
Od 1933. Godine radi kao gimnazijski profesor na Sušaku i u Zagrebu, a od 1942. god. asistent je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1949. godine voditelj je novoutemeljene Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik, a na toj poziciji ostaje do umirovljenja 1973.
Doktorirao je 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića.  Redoviti je član JAZU od 1963.
Dva glavna područja njegove znanstvene i stručne djelatnosti su jezična kroatistika i češka književnost. Preveo je na hrvatski Jana Nerudu, Boženu Nemcovu, Karela Čapeka, Jaroslava Hašeka te brojne druge češke autore. Veliki prilog kroatistici dao je raspravama o pojedinim jezikoslovcima (Adolfa Vebera Tkalčevića, Bogoslavu Šuleku).
Pisao je o glavnim pitanjima standardizacije hrvatskoga jezika u XIX. st. Svojim radovima i bogatom znanstvenom djelatnošću daje doprinos normiranju hrvatskoga standardnoga jezika. O tim dvama tematskim krugovima objavio je tri knjige: Književni jezik u teoriji i praksi (1964., 1965.), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971.), Hrvatski književni jezik danas (1971.).
Bio je ravnatelj Zavoda za jezik i urednik posljednjega sveska Akademijina Rječnika. Predsjednik Matice hrvatske 1970–72. Bio je djelatni sudionik jezičnopolitičkih zbivanja, tumač hrvatskoga standardnoga jezika i njegov autoritet te promicatelj jezične kulture, poglavito kao urednik časopisa Jezik (1952.–70.) i kao pisac popularnoznanstvenih članaka u novinama (Vjesnik, Telegram).
God. 1971. optužen je zbog "nacionalizma", smijenjen sa svih funkcija i umirovljen.
Umro je u Zagrebu 1979. godine.
Mate Ujević (13. srpnja. 1901. – 7. siječnja. 1967.)
U povodu 55. obljetnice smrti hrvatskog leksikografa, bibliografa, književnog kritičara i pisca Mate Ujevića, utemeljitelja suvremene hrvatske enciklopedike, u vitrinama Zbirke Zagrabiensia postavljena je prigodna izložba koja malim izborom knjiga iz fonda Gradske knjižnice predstavlja njegov rad, koji u velikoj mjeri nadilazi izloženu građu.
Rodio se 13. srpnja 1901. u selu Krivodol kod Imotskog, a umro u Zagrebu 7. siječnja 1967. godine. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu, a niže razrede gimnazije u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju. Sedmi i osmi razred završio je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Sveučilišnu naobrazbu stekao je u Zagrebu  i Ljubljani.
Od godine 1924. predaje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu kao suplent, a nakon položenog profesorskog ispita kao profesor hrvatskoga i francuskoga jezika. Godine 1935. doktorirao je radom Mladi i stari: Uloga Jovana Hranilovića, obranjenim pred komisijom čiji su članovi bili Franjo Fancev, Antun Barac, Albert Bazala i Stjepan Matičević.
Feljtone, crtice, pjesme i književne kritike počeo je pisati već u ranoj mladosti. Bio je urednik časopisa Luč i Mladost te, s Bogdanom Radicom, pokretač književne revije Renesansa.
1935. godine pod pseudonimom Josip Sučević objavio je u izdanju Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima brošuru Abesinija,kao protest protiv Mussolinijeve okupacije Etiopije od strane Italije.
Od 1939. godine zbog pokretanja pripremnih radova na Hrvatskoj enciklopediji u sklopu Konzorcija Hrvatska enciklopedija, postupno napušta mjesto profesora u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Bio je upravitelj Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda. Od 1946. do 1949. godine radi kao knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, te pokreće i uređuje Bibliografiju rasprava, članaka i književnih radova u časopisima NR Hrvatske, koju je objavljivala JAZU. 1. prosinca 1950. godine dolazi u Leksikografski zavod FNRJ kao zamjenik Miroslava Krleže i de facto kreator i realizator brojnih enciklopedijskih izdanja te organizator Leksikografskoga zavoda, gdje radi do umirovljenja 1965. godine.
Autor je autobiografskog proznog djela Mladost Tome Ivića (1928.) i povijesnog pregleda Hrvatska književnost (1931), sastavio je antologiju Hrvatske narodne pjesmarice (1938), više srednjoškolskih čitanki (1941.–44.) a osobito je važno istaknuti kompendij Misli i pogledi A. G. Matoša (1955.) u kojem su u vidu natuknica popisane sve teme, osobe i lokaliteti koji se nalaze u djelima Antuna Gustava Matoša ili se odnose na na njegov život i pjesnički rad. Uz svaku natuknicu naveden je i izvor, a djelo je uređeno s respektabilnom preglednošću i opskrbljeno svim potrebnim pomagalima za snalaženje unutar Matoševa opusa. Zbog svega toga možemo ga smatrati prvom hrvatskom osobnom književnom encikopedijom.
Godine 1996. Leksikografski zavod je utemeljio nagradu Mate Ujević za iznimna postignuća na području enciklopedike i leksikografije.
Dobitnik je izraelskoga priznanja Pravednik među narodima.
Milan Ogrizović

12. veljače 1877. – 25. kolovoza 1923.


Hrvatski književnik - dramski pisac, prozaik i kritičar – rodio se u Senju 12. veljače  1877.
Nakon završetka gimnazije u Senju, upisuje studij matematike i klasične filologije na Sveučilištu u Zagrebu te ga završiava  1901. godine. 1904. doktorirao je temom iz filologije (Kako je Emerik Pavić preveo Kačićev Razgovor ugodni).
Radio je kao profesor na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, lektor i dramaturg u zagrebačkome HNK-u te kao nastavnik na Glumačkoj školi u Zagrebu.
Pisao je pjesme, novele, crtice, operna libreta, kazališne i književne kritike, bio je aktivan u kulturnom i političkom životu (pravaški zastupnik u Hrvatskome saboru), a najveći doprinos književnosti hrvatske moderne dao je kao dramatičar. Prva mu je drama Dah, ibsenovskoga nadahnuća, praizvedena u zagrebačkome HNK-u 1901. Poslije je sve više tražio poticaje u narodnom pjesništvu i nacionalnoj povijesti. Jedan je od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, neke su mu drame bile iznimno popularne, osobito Hasanaginica (1909.), koja je nastala kao obrada narodne balade. Za nju je dobio i Demetrovu nagradu.  Na repertoaru zagrebačkoga HNK-a zadržala se desetljećima. Tetralogiju Godina ljubavi (1907.) čine jednočinke Proljetno jutro (1903.), Ljetno popodne (1904.), Jesenje veče (1903.) i Zimska noć (1906.). Izvedene su mu i drame Banović Strahinja (1912.), Objavljenje (1917), Smrt Smail-age Čengića (1919.), Vučina (1921), U Bečkom Novom Mjestu (1921.) i dr. Više je djela objavio u suradnji s drugim književnicima. S Andrijom Milčinovićem objavio je naturalistički pisanu povijesnu dramu Prokletstvo (1907.), koju je cenzura zabranjivala pa je praizvedena tek 1965. U knjizi Tajna vrata (1917.) tiskao je sedam novela, objavljivanih u časopisima 1905.–17.
Teatrološki su vrijedna i njegova djela Pedeset godina hrvatskog kazališta: (1860–1910) (1910) i Hrvatska opera: (1870–1920) (1920).
Bio je iznimno uključen u život zagrebačkog kazališta.  Spomenimo dramsku prigodnicu Slava njima! : dramatska ilustracija Bukovčeve zavjese s prologom u slavu 10-godišnjice otvorenja nove kazališne zgrade i s pjevanjem(1905.) i Opis slike "Slavlje hrvatske kazališne umjetnosti" ili "Pred vratima hrvatske Talije" : spomen-slika k otvaranju nove kazališne zgrade dne 14. listopada 1895. u Zagrebu : naslikao Ivan Tišov (1909.).
Održavao je korespondenciju s brojnim hrvatskim književnicima – pa tako i s A. G. Matošem i Franom Galovićem.
Umro je u Zagrebu 25. ožujka 1923.

 
Milka Trnina (19. prosinca 1863. - 18. svibnja 1941.)
Hrvatska operna jevačica, sopranistica Katarina Milka Trnina, rođena je u Doljnjem Sipu kraj Vezišća u Moslavini. Nakon prerane očeve smrti, dolazi u Zagreb, najprije u Odgojilište sestara milosrdnica, a potom, 1869. godine ujaku, hrvatskom književniku Janku Jurkoviću.  Pjevanje je učila privatno, u Zagrebu kod Ide Wimberger (1880.–83.), koja otkriva njezinu darovitost i ljepotu glasa.
Već je prvi njezin javni nastup na koncertu u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 10. studenoga 1879. skrenuo pozornost zagrebačke publike na njezinin pjevački dar. Sam August Šenoa savjetovao je Janku Jurkoviću da pošalje nećakinju na Konzervatorij u Beč kod Josepha Gänsbachera, jednom od najboljih tadašnjih pjevačkih pedagoga. Kao njegova najbolja učenica bila je nagrađena zlatnom medaljom. Nakon završenog školovanja u Beču, debitirala je u Zagrebu
1883. postaje članicom Opere u Leipzigu, 1884. u Grazu, 1886. u Bremenu, a od 1890. u Münchenu, gdje je bila imenovana kraljevskom bavarskom komornom pjevačicom.
Godine 1895. gostovala je u Londonu. U opernoj kući Covent Garden od 1898. do 1906. imala je 56 nastupa. Ulogom Tosce 1900. u istoimenoj Puccinijevoj operi stekla je svjetsku slavu, a pohvalu je dobila i od samog Puccinija.
U Zagrebu je gostovala na koncertima Hrvatskog pjevačkog društva „Kolo“ i Hrvatskog Glazbenog Zavoda, te na kazališnoj pozornici, gdje je u ožujku 1898. godine, na inicijativu intendanta Stjepana Miletića, otpjevala osam predstava. Tom je prigodom predstavila hrvatskoj publici Beethovenova Fidelija i u njemu dvaput nastupila. 1899. pjevala je u Bayreuthu, na Svečanim igrama koje se svakoga ljeta održavaju u počast Richardu Wagneru.
Nastupom u Bostonu 1896. započinje njezina američka karijera. Od 1900. do 1904. pjeva u Metropolitan Operi, gdje je 1901. bila prva Tosca, te 1903. Kundry u prvoj izvedbi Wagnerova Parsifala izvan Bayreutha.
Uz nastupe u okviru stalnih angažmana, ostvarila je i brojna gostovanja. Pjevala je na hrvatskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku, nastupajući uz najveće pjevače toga doba. Osim pjevačkim darom, isticala se i glumačkim kreacijama uloga, ostvarivši tako cjeloviti umjetnički izričaj unutar opere. 
Njezine interpretacije uloga u Wagnerovim operama postupno su postale uzor za buduće naraštaje.
Zbog zdravstvenih tegoba povlači se s pozornice i karijeru završava izvedbom Walküre u Münchenu 1. rujna 1906. God. 1907.-10. živjela je u Berchtesgadenu, 1910.-13. poučavala pjevanje na College of Music u New Yorku. Od 1913. do kraja života živi u Zagrebu, gdje je od 1922. bila počasna profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji (1923–31. pročelnica Odjela za solo-pjevanje), a usporedno se, nerijetko anonimno, bavila i dobrotvornim radom, osobito za vrijeme I. svjetskoga rata.
Posljednji je put javno nastupila 15. lipnja 1916. pjevajući Ave Mariju Luigija Cherubinija na dobrotvornom koncertu u zagrebačkoj katedrali.
Umrla je 18. svibnja 1941. u Zagrebu i sahranjena na Mirogoju.
Poprsje Milke Trnine koje je izradio Vanja Radauš, postavljeno je 1971. godine u predvorju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Jedan slap na Plitvičkim jezerima dobio je njezino ime. Ostavština Milke Trnine čuva se u Muzeju grada Zagreba, te manjim dijelom u Gradskom muzeju u Požegi i u Hrvatskom državnom arhivu.
Svoje dragocjene kostime oporučno je ostavila Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Portret Milke Trnine preuzet je iz knjige Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća : sto i pedeset životopisa, slika i vlastoručnih podpisa / sakupio, popunio i napisao Milan Grlović ; slike crtao Stjepan Kovačević. Zagreb : Naklada i tisak Matićevog litografskog zavoda, 1898-1900.
Nikola Batušić

18. veljače 1938. – 22. siječnja 2010.


       

Hrvatski teatrolog i povjesničar književnosti, kazališta  i kulture, Nikola Batušić, rodio se u Zagrebu 18. veljače 1938. godine. U rodnom gradu ali i u Münsteru i Parizu studirao je francuski, njemački i komparativnu književnost. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je romanistiku 1961., a doktorirao 1965. godine tezom Uloga njemačkoga kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu 1840–1860.
Osim autorskih knjiga, objavio je, uredio i priredio za tisak preko dvadeset knjiga.
Od 1963. predavao je povijest drame i kazališta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavio se kazališnom kritikom (Republika, 1965–80) te znanstvenim radom na hrvatskoj dramskoj i kazališnoj baštini, od srednjega vijeka do danas, osobito XIX. stoljećem, o kojem je uredio i objavio više knjiga (Pučki igrokazi XIX. stoljeća, 1973; Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, 1976; Hrvatska drama 19. stoljeća, 1986). Uz povijesne preglede (Hrvatska kazališna kritika, 1971; Povijest hrvatskoga kazališta, 1978), dramaturške analize (Drama i pozornica, 1975) i teorijsko-metodološke rasprave (Uvod u teatrologiju, 1991), objavio je i radove iz povijesti inscenatorskih načela u hrvatskoj kazališnoj umjetnosti (Narav od fortune, 1991), te reprezentativnu monografsku studiju Gavella: književnost i kazalište (1983). Uredio monografiju Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (1985., 1992). Hrvatsku dramsku i kazališnu prošlost i suvremenost nastavio je istraživati i u knjigama Trajnost tradicije u hrvatskoj drami i kazalištu (1995), Studije o hrvatskoj drami (1999), Starija kajkavska drama (2002) i Riječ mati čina: Krležin kazališni krug (2007). Iz rukopisa je za tisak priredio anonimnu komediju Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš (2001). Objavio je i monografiju o hrvatskoj moderni Književni protusvjetovi (2001., sa Z. Kravarom i V. Žmegačem) te knjigu memoarske proze Na rubu potkove (2006).
Bio je redoviti član HAZU od 1994. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2004.
Umro je u Zagrebu, 22 siječnja 2010.


  

   
Naslovna stranica doktorske disertacije Nikole Batušića s
posvetom Srećku Lipovčanu - primjerak pohranjen u zbirci Zagrabiensia               

 

Pavao Ritter Vitezović

Senj, 7. siječnja 1652. - Beč, 20. siječnja 1713.


Hrvatski književnik i povjesničar Pavao Ritter Vitezović školovao se u svom rodnom gradu Senju, a kasnije u Zagrebu, te u Rimu. Za boravka u Kranjskoj kod povjesničara I. W. Valvasora (1676.-1677.) izrađivao je bakroreze za njegovo djelo Topographia Ducatus Carnioliae; također je započeo pisati stihove i baviti se poviješću. Godine 1678./79. vratio se u Senj i sudjelovao u pograničnim sukobima s Turcima. Kao saborski zastupnik predstavljao je Senj na saborima u Sopronu 1691. i u Beču.
Godine 1684. tiska u Linzu svoje prvo pjesničko djelo na hrvatskom jeziku – Odiljenje Sigetsko.
Od 1690. godine boravi u Zagrebu, utječući u velikoj mjeri na razvitak kulturnoga života. Godine 1694. Sabor mu povjerava vođenje zemaljske tiskare u Zagrebu. U toj tiskari on objavljuje svoje djelo Kronika aliti Spomen vsega svieta vikov.
Nakon sklapanja Karlovačkog mira 1699. godine, Vitezović je u komisiji za određivanje granica bio predstavnik hrvatskih staleža. U to vrijeme piše spomenspis Pod Drežnikom 25. XI. 1699. i djelo Oživjela Hrvatska (Zagreb, 1700.), u želji da prikaže Hrvatsku onakvu kakva je bila prije nego što su je raskomadali Mlečani i Turci.

Važno je spomenuti i njegov jezikoslovni rad: rječnik Lexicon latino-illyricum ostao je u rukopisu, dok se drugi dio nažalost nije sačuvao. U nekoliko njegovih djela sačuvane su preporuke za uređenje hrvatskog latiničnog pravopisa, koje je poslije primijenio Ljudevit Gaj.
Godine 1708. Josip I. daruje mu posjed Ščitarjevo, zbog kojeg se zapleće u imovinski spor s prijašnjim vlasnikom. Kako bi riješio taj problem, odlazi u Beč, gdje 1713. godine i umire.








 
Pavao Štoos (10. prosinca 1806. - 30. ožujka 1862.)
Hrvatski književnik i preporoditelj, rodio se u mjestu Dubravica u klanječkom kotaru, u obitelji imućnih cesargradskih slobodnjaka, koji su sina mogli poslati na školovanje u Zagreb. U Zagrebu je završio bogosloviju te potom obnašao razne službe: bio je kapelan i kateheta kaptolske pučke škole, potom upravitelj župne crkve sv. Marije, i bilježnik duhovnog stola. 1938. godine postaje tajnikom biskupa Jurja Haulika.
Od 1842. bio je župnik u Pokupskom.
Piše i objavljuje stihove na latnskom i hrvatskom kajkavskom jeziku, a pritom su najzastupljenije prigodne pjesme u čast ili slavu neke ugledne osobe ili važnoga događaja. Već na samom početku svojega pjesničkog javnog djelovanja istaknuo se odom u prigodi smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca, a potom je stihovima pozdravio ustoličenje novoga biskupa Alagovića.
Preporodne ideje započeo je promicati već i prije Gaja i ilirskog pokreta, pridružujući se u tome  Tomi Mikloušiću i Antunu Mihanoviću.
Najpoznatiji njegov prilog hrvatskoj književnosti je elegija Kip domovine vu pochetku leta 1831, koju je objavio u Gajevoj Danici 24. prosinca 1835. god. Na tu Štoosovu pjesmu aludira i Matoš u svojoj noveli Kip domovine leta 188*. Pridruživši se Ljudevitu Gaju i njegovim preporodnim idejama, nastavio je objavljivati priloge u Danici.
Kad se Gaj 1841. godine vratio iz Dalmacije, Štoos je napisao prigodne stihove koje je uglazbio Vatroslav Lisinski. Ista je glazba, međutim, kasnije primijenjena na Demetrovu Pjesmu Hrvata (poznatu prema početnim stihovima Prosto zrakom ptica leti).
Osim klasičnom naobrazbom, isticao se i krasopisnom vještinom.
U kajkavskim stihovima oplakuje odnarođivanje Hrvata od svojega jezika, koji su pripadnici ilirskog pokreta shvaćali kao bitnu odrednicu hrvatskog nacionalnog identiteta. Tiskao je i lamentacijsku pjesmu Glas kričečega vu pustini (1833.), pjesme u čast bana Jelačića, Ljudevita Gaja i Janka Draškovića te govor u čast Ivana Gundulića – Govor prigodom dvestolětne uspomene najglasovitiega ilirskoga pěsnika Ivana Gundulića, vlastelina Dubrovačkoga, deržan u cerkvi sv. Katarine u Zagrebu dana 20. prosinca 1838. od Pavla Stoósa, Nj. Exc. biskupa zagrebskoga tajnika i sl. varmedjiah zagrebske i varaždinske stola sudbenoga prisědnika koj istog’ poklanja priateljem domorodstva. … koj istog’ poklanja priateljem domorodstva. Zagreb : iz k. p. Ilirske tiskarne dra. Ljudevita Gaja, 1839. Iako je u glazbi bio tek amater, Štoos je skladao nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama. Godine 1858. izdao je u Zagrebu pjesmaricu Kitice cerkvenih pěsamah s napěvi / za razne prigode sastavio Pavao Stoos. U Zagrebu : Běrzotiskom Karla Albrechta, 1858. Ta je pjesmarica sadržavala 13 Štoosovih vlastitih melodija uz orguljsku pratnju, a kao njezin predgovor uvrstio je svoj tekst O crkvenom pjevanju, objavljen 1857. Franjo Ksaver Kuhač u Štoosovim je napjevima uočio srodnost s nekim značajkama hrvatske tradicijske glazbe.
1861. godine Štoos je trebao biti imenovan zagrebačkim kanonikom, no imenovanje nije doživio. Preminuo je u župnom dvoru u Pokupskom, gdje je i sahranjen.
Od 23. ožujka 2022. godine u vitrinama Zbirke Zagrabiesia na drugom katu Gradske knjižnice može se razgledati mala prigodna izložba njegovih djela.
U Digitalnimm zbirkama Knjižnica grada Zagreba zastupljen je s 13 naslova, a posvećen mu je i tematski blok u virtualnoj izložbi Narodna tiskarnica Ljudevita Gaja.

Slika Pavla Štoosa preuzeta iz knjige: Grlović, Milan. Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća : sto i pedeset životopisa, slika i vlastoručnih podpisa. Zagreb : Naklada i tisak Matićevog litografskog zavoda, 1898-1900.

Djela Pavla Štoosa i jedno posvećeno njemu izložena u vitrinama Zagrabiensie:

Štoos, Pavao. Život i rad Pavla Stoosa hrvatskog pjesnika i svećenika : uz stogodišnju obljetnicu njegova rođenja i otkrića spomen- ploče : 22. rujna 1907. u Dubravici : sa slikama / priredio Stjepan Ortner. Zagreb : Izdanje Knjižare i papirnice u korist Kluba ćirilo- metodijskih zidara (Šimunić i drug), 1907.
Sadrži: Probrane pjesme i sastavci Pavla Stoosa
 
Štoos, Pavao.  O poboljšanju ćudorednosti svećenstva / Pavao Štoos ; pretisak priredio, pogovor napisao, priloge i faksimile rukopisa te ilustracije odabrao Alojz Jembrih. Velika Gorica : Pučko otvoreno učilište, 2020.
 
Štoos, Pavao. Ode honoribus ... Georgii Haulik, ... episcopi Zagrabiensis, ... dum in excelsi regnorum Croatiae, Dalmatiae, et Slavoniae banalis officii regium locumtenentem benigne resolveretur / oblata a Paulo Stoós, ... Zagrabiae : typis r. privil. ilir. nat. typographiae dr. Ludovici Gaj, 1838.
  
Štoos, Pavao. Onomasticon honoribus ... domini Georgii Haulik, ... nominis diem 24. Aprilis 1838 ter fausto omine recolentis, oblatum a Paulo Stoos.  Zagrabiae : Typis R.P.N. ilir. typographiae dr. Ljudevit Gaj, 1838.
 
Štoos, Pavao. Honoribus ... domini Josephi Schrott, consecrati episcopi Belgradiensis & Semendriensis ... in praepositum majorem & Auranae priorem, nec non archi-diaconum Gorensem et Zagoriensem clementissime resolveretur, devote canit Paulus Stoós. Zagrabiae : typis r. priv. ilir. nat. typographiae dris. Ljudeviti Gaj, 1839.
 
Štoos, Pavao. Prigodom povratka iz Dalmacie dru. Ljudevitu Gaju u ime iskrenih narodnosti ilirske i njegovih prijateljah / čestituje Pavao Stoós. U Zagrebu : [s.n.], 1841.
 
Život i rad Pavla Stoosa hrvatskog pjesnika i svećenika : uz stogodišnju obljetnicu njegova rođenja i otkrića spomen- ploče : 22. rujna 1907. u Dubravici : sa slikama / priredio Stjepan Ortner. Zagreb : Izdanje Knjižare i papirnice u korist Kluba ćirilo- metodijskih zidara (Šimunić i drug), 1907.
Sadrži: Probrane pjesme i sastavci Pavla Stoosa
PRVOSTOLNA CRKVA ZAGREBAČKA POSLIJE POTRESA   9. studenoga 1880. – 22. ožujka 2020.
STOLNA CRKVA ZAGREBAČKA POSLIJE POTRESA
 
Na 9. studenoga  o.g. u sedam sati i 35 časih u jutro potresom grozno je postradala naša prvostolna crkva, taj ures grada Zagreba i ponos ciele Hrvatske. Težki ovaj udarac osjeća cieli narod hrvatski, s njom bo uzko mu je skopčana i poviest njegova; ali se ipak možemo tješiti tim, što je ona više već katastrofa pretrpjela, ali se vaviek iz ruševina ljepšpm podigla.
 
                                                                Ivan Krstitelj Tkalčić. Prvostolna crkva zagrebačka, Obzor, 1880.

 
Pregledao sam prilično sve ruševine, omjerio sam po prilici ogromnu štetu koju kratak čas nanese cvatućemu našemu Zagrebu. Ali jedne ruševine ne bjeh pogledao do prije malo dana – naše staroslavne stolne crkve. Plašio sam se pogledati je, nisam se bojao, nije to bila kukavština.
Plašio sam se da će mi srce pucati od teške žalosti. Samo kradomice osvrnuh okom na nespretne fotografije što ih izložiše neki fotografi, deset i deset puta pogledah plaho toga mrkog, kamenog gorostasa koji se veličajno visi nad Zagrebom, a kad sam čitao onaj plastični opis dra Račkog, koji je strašnu katastrofu vidio na svoje oči u prvostolnom hramu hrvatskom, uskolebalo se moje srce još većma.
 
[...]
 
Dođoh pred vrata. Crkva stoji kao i prije, iskrhnut je samo jedan prozor na tornju. Stajah pred vratima. Sto i sto sam puta ulazio ovuda djetetom, dječakom, mladićem, mužem. Znam tu svaki zakutak, za svakog sveca, za svaki grbić, ah, ta mi je crkva stara znanica. Otkad pamtim, zapamtio sam tu crkvu. Poznajem i povijest tih smionih svodova, ta to je pola povijesti Hrvatske, to bijaše kroz nekoliko vjekova duša i tvrđava domovine. Koliko je slavnih Hrvata disalo u tom prostoru, koliko znamenitih ljudi počiva pod ovim hramom. Sjećate se slavonskih vojvoda, svetoga Augustina, Ivana arciđakona goričkoga, Pavla Horvata, Đure Draškovića, Tome Bakača, Đure Zrinjskoga, Franje Frankopana, Maksimilijana Vrhovca, Baltazara Krčelića i stotine drugih. Svi su ti ili boravili ovdje, ili počivaju u rukama ove crkve. Silu umjetnina pootimaše nam vjekovi, pohara nehajstvo ljudsko, ta crkva nam ih je sačuvala. Kad su se stotine svijeća žarile pri sjajnom oltaru, kad su se uzvijali pozlaćeni oblaci tamjana uz one blistave prozore gdje je svece obasjavalo čisto svibanjsko sunce, kad je srebrovlasi, lijepi starac Haulik dijelio blagoslov vrevi pobožnoga puka, o, koliko uzvišena, kolko veličajna prizora!
   Obično ljubimo samo žive stvorove, no je velim da možemi i nežive ljubiti, da mi Hrvati ljubimo tu dičnu maticu, prvostolnicu našu.
[...]
 
Da. Užasno je pogledati svetilište. Mutno nebo stere nejasno svjetlo kroz zjalo krova na fantastički izmiješane hrpe kamenja, drvlja, gvožđa, tužno sjaju lijepi prozori, čini se da sveci nad njima plaču, rumena staklena ruža na visini kao da je probijena kartečom, pod brijegom kamenja klonuše sjedala kanonička, leže tu razmrskana, rasklimana, prevrnuta. Ostatak velikoga svjetiljnjaka ističe se ispod survine, a gdje je nekad stajao veliki, krasni, gotski oltar, stoji brijeg kamenja, a iz njega viri raskrhana kućica svetotajstva, kao posljednji toranj na bedemu razorene tvrđe.
                                                                                                                 
                                                                                                                    August Šenoa. Zagrebulje (V, 1880.)
 

August Šenoa umro je u 43. godini života od posljedica upale pluća od koje je obolio kada je kao gradski senator po hladnoći skrbio za unesrećene u zagrebačkom potresu 1880. godine.

 

"Katedralo zagrebačka, Ti si posljednja katedrala Zapada... Ti se na posljednjoj vriježi jasno držiš Evrope. Tvoje stilske oznake nesumnjive su, i ne dopuštaju da se i za centimetar pomakneš iz svoga kulturnog kruga. Dok su druge katedrale Evrope trpjele lokalne nevolje, građanske ratove, požare, i tko zna kakve sve katastrofe koje su ih mogle ugroziti, Ti si, uza sve to, trpjela sukob svjetova i civilizacija. Sagrađena si, draga katedralo, na rubu ponora. Ne simbolično, nego stvarno, točno do Tebe kotrljao se Istok... Ako je Hrvatska stoljećima bila antemurale christianitatis, tome predziđu ti si bila zid.
Na kojoj si razini obranjena, draga katedralo? I nisi li ti sama jedna vrtoglava metafora?"

                                                                                 Željka Čorak, Ante scriptum
                                                                                 u: Zagrebačka katedrala. Zagreb, 1988.
 

Naslovna slika zagrebačke prvostolne crkve presnimka je albuminske fotografije iz fotomonografije Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ; [fotografije Ivan Ad. Standl]. U Zagrebu : Ivan Ad. Standl, 1870. 
 

Građa o zagrebačkom potresu 1880. godine i zagrebačkoj katedrali dostupna u Digitalnim zbirkama Knjižnica grada Zagreba:

Knjige:

Hantken von Prudnik, Max. Das Erdbeben von Agram im Jahre 1880. : Bericht an das k. ung. Ministerium für Ackerbau, Industrie und Handel : mit 2 col. Karten und 6 lithogr. Tafeln / eingereicht von Max Hantken von Prudnik. Budapest : Gebrüder Legrady, 1882.

Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1882.

Kukuljević Sakcinski, Ivan. Prvostolna crkva zagrebačka. U zagrebu : Tiskom Narodne tiskarne dra.Ljudevita Gaja, 1856.

Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1856.

Torbar, Josip. Izvješće o zagrebačkom potresu 9. studenoga 1880. : (sa zemljovidom, 6 fotografija, 9 u tekst utisnutih slika i 7 tablica)- Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1882.

Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1882.

 

Foto-album:

Švoiser, Ludvig. Uspomena na Zagreb / [oprema uveza] E. Mučnjak, [fotografije] L. Švoiser

Zagreb : L. Schwoiser Pho., [1864?]

 

Fotografije:

Atelier Mosinger. Prvostolna crkva zagrebačka.  Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1902.

Standl, Ivan. Zagrebačka katedrala pod skelama. Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1895.

Zagreb, Prvostolna crkva. Elektroničko izd. izvornika objavljenog oko 1901.

 


 

Djela Augusta Šenoe (1838.-1881.) dostupna u Digitalnim zbirkama Knjižnica grada Zagreba:
 

De mira duorum kaputorum metamorphosi seu Čudnovita dveh kaputov zmešarija : in memoriam tristissimae illius sed demum feliciter perpessae ultimae anni noctis : 1873 / [Onofrius Kopriva]
Elektroničko izd. izvornika objavljenog oko 1903.

Diogenes : historička pripoviest XVIII. vieka

Elektroničko izdanje izvornika objavljenog 1878.

Diogenes : historička pripoviest XVIII. vieka

Elektroničko izd. izvornika objavljenog oko 1918.

Izabrane pjesme : sa slikom pjesnikovom / August Šenoa ; s uvodom Franje Markovića

Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1882.

Ljubica : izvorna vesela igra iz zagrebačkog života : u tri čina

Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1886.

Seljačka buna : historična pripoviest XVI. vieka

Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1878.

Zlatarovo zlato : roman iz prošlosti zagrebačke

Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1872.

 

 

 

Sead Muhamedagić (14. listopada 1954. – 4. kolovoza 2021.)

In memoriam

4. kolovoza 2021. preminuo je pjesnik i prevoditelj Sead Ivan Muhamedagić. Rođen je 1954. godine na Skokovima kraj Cazina, a od 1969. živi u Zagrebu.
Hrvatsku kulturu zadužio je brojnim prijevodima s njemačkog jezika, uglavnom austrijskih autora, nizom književno-kritičkih osvrta i ogleda, traduktološkim člancima te pjesničkom zbirkom Slijepčev vir (Zagreb : Pop & Pop, 2001.) i zbirkom duhovno-književnih eseja Miris neba (Zagreb : Karista, 2009.).
Istaknimo tek neke od naslova: Antologija novije austrijske drame / priredio i preveo Sead Muhamedagić. Zagreb : Hrvatski centar ITI - UNESCO, 2002. Znanje o književnom prevođenju : prevodilački i traduktološki ogledi / Zagrebački prevodilački susret 2017. ; priredili Iva Grgić Maroević i Sead Muhamedagić. Zagreb : Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, O prijevodnom stvaralaštvu : hrvatski prevodilački velikani / Zagrebački prevodilački susret 2013. / 2015. ; priredili Sead Muhamedagić i Nataša Medved. Zagreb : Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, 2019., Pjev i prepjev : prevođenje uglazbljene poezije / Zagrebački prevodilački susret 2007 ; priredili Iva Grgić Maroević i Sead Muhamedagić. Zagreb : Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, 2009.,  Kraus, Karl. Posljednji dani čovječanstva : tragedija u pet činova s predigrom i epilogom / s njemačkoga preveo Sead Muhamedagić. Zagreb : Disput : Hrvatsko filološko društvo, 2015. Berwanger, Günther.   Prirodoslovlje i evangelizacija : podnosi li se znanost s Radosnom viješću o Kraljevstvu Božjem? : argumenti iz prirodoslovlja za kršćansku vjeru / s njemačkoga preveo Sead Muhamedagić. Zagreb : Teovizija, 2018. Blumenberg, Hans.  Rad na mitu / s njemačkoga preveo Sead Muhamedagić. Zagreb : Sandorf : Mizantrop, 2017. Liessmann, Konrad Paul. Teorija neobrazovanosti : zablude društva znanja / s njemačkoga preveo Sead Muhamedagić. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2009. Carlgren, Frans.   Odgoj ka slobodi : pedagogija Rudolfa Steinera : slike i izvješća iz međunarodnog pokreta waldorfskih škola / preveo s njemačkog Sead Muhamedagić. Zagreb : Društvo za waldorfsku pedagogiju, [1991?] te Schimmel, Annemarie.  Isus i Marija u islamskoj mistici / s njemačkog preveo Sead Muhamedagić. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2009.
Također je prevodio poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove na njemački.
Za prevodilački rad 1996. godine dobio je. Za prijevod romana Thomasa Bernharda Brisanje. Raspad dobio je nagradu Ministarstva kulture Iso Velikanović, dok je godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak dobio dvaput: 2015. godine za Posljednje dane čovječanstva Karla Krausa osvojio i 1996. za prijevod drame Wernera Schwaba Predsjednice. Osim spomenutih nagrada u Hrvatskoj, Sead Muhamedagić dobitnik je i Austrijske državne nagrade za književno prevođenje Translatio (2001.).
Prema vlastitoj izjavi, ime Ivan uzeo je zbog riječi iz Evanđelja po Ivanu: „Boga nitko nikada ne vidje“.

 
Shakespeare i Zagreb
 
STJEPAN MILETIĆ (1868.-1908.) 
prvi intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i kazališni redatelj

Zagrebačkoj drami dao je gotovo potpun ciklus Shakespeareovih djela i time stvorio reprezentativni klasični repertoar hrvatskog kazališta. Estetička forma Shakeseareovih drama bila je i tema njegove doktorske disertacije.

Tradicija izvođenja djela Williama Shakespearea u gradu Zagrebu započinje već krajem 18. st. Jedna od takvih prerada, Gassner der Zweyte oder Der ausgetriebene Teufel,  što je vjerojatno Ukroćena goropadnica, prikazana je u Zagrebu već  1785. godine.
Brojnije izvedbe zabilježene su u prvim desetljećima 19. st. predstavama putujućih njemačkih i mađarskih kazališnih družina. Nikola Andrić u Spomen-knjizi Hrvatskog zemaljskog kazališta pri otvoranju nove kazališne zgrade  1895. godine navodi izvedbe Shakespeareova Othella i Kralja Leara u gostovanju jednog mađarskog kazališnog društva, a ističe i da je 1826. godine davan Hamlet u gostovanju  insbruškog kazališta. Naravno, ne radi se o izvornim Shakespeareovim djelima, nego o njemačkim preradama koje su u u to doba bile vrlo popularne u zemljama njemačkog govornog područja. Često se radi o Schlegelovim prijevodima i preradama, koje se kasnije koriste i kao podloga za hrvatske prijevode.
Posebno treba zabilježiti 1853. godinu, kad se u Zagrebu prikazuje Othello, a u naslovnoj ulozi gostuje glasoviti američki crnački traged Ira Aldridge (New York 1807. -  Lodz 1867.)
Slavko Batušić smatra da je prva predstava nekog Shakespeareova djela na hrvatskom jeziku prerada Romea i Julije, koja je prikazana 1841.god., a za izvedbu na pozornici zagrebačkoga kazališta prilagodio ju je Dimitrija Demeter. Nikola Andrić i Milan Ogrizović drže da je to bila Ukroćena goropadnica, koja je prikazana 1863.
Izvedbe  Shakespearevih kazališnih komada  važan su dio repertoara u starom gornjogradskom kazalištu, a njegovanje Shakespeareova „kulta“ kulminira  u razdoblju intendanture Stjepana Miletića, koji jei  doktorirao disertacijom "Die aestethische Form des abschliessenden Ausgleichs in den Shakespeareschen Dramen" te kroz čitav život ostao najveći poklonik Shakespearea.
Otada pa do danas djela Williama Shakespearea neizostavan su dio repertoara zagrebačkih kazališta.
Uz kazališne predstave, javljaju se i prvi prijevodi Shakespeareovih kazališnih djela na hrvatski. U početku su to posredni prijevodi, s njemačkog ili prema njemačkim preradama, uz neke manje značajne iznimke. Prve prave i potpune izravne prijevode na hrvatski  jezik daje nam tek Milan Bogdanović (1876.-1942.), koji je preveo 17 Shakespeareovih komada, od kojih je Matica hrvatska objavila 15, a počinju izlaziti 1919. godine.
Prvi pokušaji prijevoda pojedinih Shakespeareovih Soneta na hrvatski javljaju se 1862. godine, a objavljuje ih August Šenoa u časopisu Naše gore list. Prvi cjeloviti prijevod njegovih soneta na hrvatski objavio je tek Danko Anđelinović 1958. godine: Shakespeare, William.  Poezija; s engleskoga preveo Danko Angjelinović. Zagreb : Zora, 1958.

 

      

ANDRIJA FIJAN
(1851. – 1911.)
glumac i redatelj zagrebačkog kazališta, tumačio je brojne uloge u Shakespeareovim kazališnim komadima na zagrebačkoj pozornici


 


MARIJA RUŽIČKA-STROZZI
(1850.-1937.)
hrvatska glumica
na pozornici zagrebačkog kazališta odigrala je Shakespeareovu Juliju, Ofeliju, Desdemonu, Porciju u „Mletačkom trgovcu“ i Beatrice u „Mnogo vike ni za što“


PRVI OBJAVLJENI PRIJEVODI NA HRVATSKI DJELA WILLIAMA SHAKESPEAREA
 
 
1. Julio Cezar : žalobna igra u pet činah / od Šekspira ; po njemačkome od Lavoslava Peca preveo Špiro Dimitrović Kotaranin
U Zagrebu : Tiskom dra Ljudevita Gaja, 1860.
2. Mnogo vike ni zašto : komedija u pet čina / od Vilima Shakespeare-a ; preveo August Šenoa
U Zagrebu : Tiskom Dragutina Albrechta, 1873.
3. Romeo i Julija : tragedija u 5 čina Wiliama Shakespeare-a / preveo August Šenoa. 
Zagreb: Tisak i naklada L. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1883. 
Nakl. cjelina: Hrvatska biblioteka ; Vol. 6 
4. Otelo : sa 8 slika od F. Piloty-a / tragedija u 5 čina Williama Shakespeare-a ; preveo Ivan Trnski. - Zagreb : Naklada akademijske knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1883. - (Dramatička djela Williama Shakespeare-a u hrvatskom prievodu ; knj. 2) (Hrvatska biblioteka ; sv. 11-12)
5. Otello, mletački crnac / tragedija u 5 čina Viliama Shakespeare-a ; pohrvatio Josip Karlović
Zagreb : Naklada Hrvatske knjižare G. Grünhuta, 1883.
6. Hamlet : tragedija u 5 čina / od W. Shakespearea ; po A. W. Schlegelu preveo August Harambašić
Zagreb : Naklada akademijske knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1887.
7. Julij Caesar : tragedija u pet činova / napisao William Shakespeare ; preveo August Harambašić
Zagreb : Tisak i naklada Antuna Scholza, 1894.
8. Romeo i Julija : tragedija u 5 čina / Wiliama Shakespeare-a ; preveo August Šenoa ; 7 slika P. Thumana
2. izd.
Zagreb : Tisak i naklada L. Hartmana (Kugli i Deutsch), [1895?]
Nakladnički niz:  Dramatička djela Wiliama [i.e. Williama] Shakespeare-a ; knj. 1
9. Koriolan : tragedija / William Shakespeare ; preveo i uvod Hugo Badalić
Zagreb : Hugo Badalić, 1889.
10. Kralj Lear : tragedija u pet činova / William Shakespeare ; preveo Milan Bogdanović
Zagreb : Matica hrvatska, 1919.
11. Macbeth : tragedija u 5 činova / W. Shakespeare ; s engleskoga preveo Vladimir Nazor
U Zagrebu : tiskom Pučke tiskare, 1917.



PRVI HRVATSKI PREVODITELJI SHAKESPEAREA NA HRVATSKI


Špiro Dimitrović Kotoranin (1813.-1868.)     
Dimitrija Demeter (1811.-1872.)
August Šenoa  (1838.-1881.)
Ivan Trnski (1819.-1910.)
Josip Karlović (1853.-1905.)
Vinko Krišković (1861.-1952.)
August Harambašić (1861.-1911.)
Hugo Badalić (1851.-1900.)

 

Slavko Ježić (17. veljače 1895. – 5. svibnja 1969.)
Hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj Slavko Ježić rodio se 17.veljače 1985. u Dubravi kraj Čazme. U Beču je studirao romanistiku i slavistiku te doktorirao tezom o književnom djelu Frana Krste Frankopana (1916.). Od 1917. do 1929. godine radio je kao gimnazijski profesor, a bio je i ravnatelj nakladničkog poduzeća Minerva i urednik Minervinih izdanja. Od 1938.-1939. bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta. 
Nadstojnik je Odsjeka za književnost i umjetnost Ministarstva narodne prosvjete 1941.–43. te redoviti profesor francuske književnosti na Visokoj pedagoškoj školi, potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do kraja 1945., a od  1946. godine na Višoj pedagoškoj školi u Splitu.
Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti  - Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1941. Zagreb : Naklada A. Velzek, 1944.).  Osobito se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, a objavio je i jedan roman. Prevodio je s više jezika na hrvatski, za potrebe kazališta prevodio je Molièrea i Shakespearea,  ali je prevodio i hrvatske pisce na njemački i francuski. Surađivao je u brojnim novinama i časopisima.
Uredio je kritička izdanja Augusta Šenoe, Vjenceslava Novaka, Frana Krste Frankapana, Vatroslava Jagića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Stanka Vraza, Mirka Bogovića, Antuna Nemčića, Ivana Mažuranića, Matije Mažuranića, Dimitrije Demetra i dr.  Računamo ih kao prva moderna kritička izdanja hrvatskih novijih pisaca. Priredio je i nekoliko antologija (Ilirska antologija, Zagreb, 1934., Hrvatski putopisci, 1955., i dr.). Bio je jedan od utemeljitelja hrvatskog PEN- kluba.
 Umro je 1969. godine u Stubičkim Toplicama.
 
Slavko Kolar (1891.-1963. )
Hrvatski pripovjedač i dramski pisac Slavko Kolar rodio se u selu Palešnik kraj Garešnice 1. prosinca 1891. a umro u  Zagrebu  15. rujna 1963. Pohađao je gimnaziju u Bjelovaru. 1913. godine završio je Više gospodarsko učilište u Križevcima.  Od 1919. do 1920. boravi na specijalizaciji u Francuskoj. Između dvaju svjetskih ratova radio je kao agronom, nastavnik i ravnatelj na poljoprivrednim školama, putujući agent za prodaju naftnih derivata te upravitelj poljoprivrednoga Državnog dobra u Božjakovini. Za Banovine Hrvatske bio je, među ostalim, neko vrijeme i odjelni predstojnik za seljačko gospodarstvo. U II. svjetskom ratu sudjelovao je kao pripadnik partizanskog pokreta.
Zbog svoje profesije, dobro je upoznao hrvatsku provinciju i selo te kajkavski dijalekt koji je implementirao u neka od svojih književnih djela.
Bio je potpredsjednik Matice hrvatske (1946.) i predsjednik Društva hrvatskih književnika (1947.–51.). Uređivao je Hrvatski narod (1920.) i Republiku (1946–48). Proznim dijelom svojega opusa u određenoj se mjeri nadovezivao na tradiciju hrvatske humorističke proze XIX. st. U njegovoj prozi humor varira od površinskog efekta, preko humora situacije, do jedva primjetne ironije, drastične groteske ili pak vrlo čestog spoja tragičnog i komičnoga. U prvoj zbirci Nasmijane pripovijesti (1917.) prevladava proza anegdotalnoga značaja. Vrhunac su njegove novelistike novele objavljene u zbirkama Ili jesmo – ili nismo (1933.) i Mi smo za pravicu (1936.). Kolar je analizirao život hrvatskoga malograđanskoga sloja, pri čemu je prikazivao likove karijerista, konformista i poluintelektualaca, a uvjerljivo i plastično ocrtavao je i seoski život.
Jedna od najpoznatijih Kolarovih pripovijesti, Breza, iz zbirke Mi smo za pravicu, još je 1928. bila nagrađena nagradom za novelu Društva hrvatskih književnika. Središnji je lik Janica, čija osobna tragedija i smrt, ali i spoznaja da »pravice« nema, istodobno svjedoči i o tragičnoj dimenziji koja proizlazi iz socijalnih i ekonomskih uvjeta na selu. Riječ je o kompleksnoj noveli koja sadrži i socijalnokritičke i rafinirane psihološke implikacije. Koristeći Brezu  kao književni predložak, Ante Babaja snimio je 1967. istoimeni film, koji se mirno može ubrojiti među antologijska ostvarenja hrvatskoga filma. Osim filmske, Breza je doživjela i scenske adaptacije. Za novelu Svoga tela gospodar 1932. godine dobio je nagradu JAZU. U novelama u kojima prevladavaju seoski motivi Kolar je s jedne strane duboko prodirao u psihologiju seljaka, ali je s druge uspješno osvijetlio i društvene i političke prilike u hrvatskoj provinciji početkom  20. st. Iako je u novelama pripovijedao o tragičnim sudbinama ili događajima, tu je tragiku u pravilu ublažavao humorom. Zbirke Perom i drljačom (1938.), Natrag u naftalin (1946.), Glavno da je kapa na glavi (1956.) uglavnom sadrže feljtonsku prozu, humoreske, ali i oštre satire građanskog života poslijeratnoga doba, no slabije su inventivnosti i umjetničke vrijednosti od zbirki iz 1930-ih. Njegove drame Narod je strpljiv (1947.) i Sedmorica u podrumu (1949.) političke su drame u maniri socrealizma. Okušao se i u filmskim scenarijima (B. Marjanović, Opsada, 1956; F. Hanžeković,  Svoga tela gospodar, 1957; A. Babaja, Breza, 1967.) te pripovijestima za djecu (Na leđima delfina, 1953.; Jurnjava na motoru, 1961.).
Kolar se zanimanjem za društvenu zbilju svojega doba ne razlikuje od naraštaja prozaika kojemu je pripadao, ali je njegova osobitost i kvaliteta upravo u humorističnoj intonaciji. Osebujan i prepoznatljiv književni izričaj stvorio je spojem regionalizma, pri čemu do izražaja dolazi dobro poznavanje kajkavskog sela, s humorističnim pristupom.
 
Spomenik banu Josipu Jelačiću - 150. obljetnica otkrivanja



Spomenik hrvatskom banu Josipu Jelačiću prvi je javni spomenik monumentalnoga značenja u gradu Zagrebu. Podignut je i otkriven 12. prosinca 1866. godine na središnjem gradskom trgu. Odluku o podizanju spomenika zbog Jelačićevih zasluga za hrvatski narod donijela je Gradska općina još 1854. god. Odbor za podignuće spomenika osnovan je 1860. godine., a novac je prikupljen dobrobvoljnim prilozima. Skulpturu je izradio kipar Antun Dominik Fernkorn (1813.-1878.). Skulptura bana Jelačića sa sabljom izvorno je bila postavljena u središtu trga  i okrenuta prema sjeveru, što se tumačilo kao simbolički stav otpora prema Madžarima. Postolje od moslavačkog granita izveli su graditelji Janko Jambrišak i Franjo Klein.
Na prednjoj strani postolja je brončana ploča s natpisom Ban Jelačić 1848., a na stražnjoj strani ploča koja nosi grb obitelji Jelačić. Oko spomenika je 1867. podignuta željezna ograda, a na njenim su uglovima postavljena četiri plinska rasvjetna stupa (kandelabra).
Nakon Drugoga svjetskog rata spomenik banu Jelačiću bio je prekriven montažnim pregradama, a 1947. godine uklonjen sa središnjeg gradskog trga. Ostatci demontiranog spomenika bili su pohranjeni u Gliptoteci HAZU (tada JAZU)sve do 1990. godine, a po osamostaljenju Hrvatske spomenik je svečano vraćen na središnji zagrebački Trg, kojemu je vraćeno ime bana Josipa Jelačića.
Novopostavljeni spomenik sada gleda prema jugu.
Spomenik banu Josipu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu bio je i ostao jedan od glavnih i prepoznatljivih simbola grada Zagreba.

 

Sretan Božić i blagoslovljena Nova godina!
Vuszni moja rosicza, vuszni ma fiolica:
    malahna, ah lyublyena, vuszni ma Gerlicza.
 
Vuszni dragi czvetek nov, vuszni kinch kinch vzeh czvetov:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni kinch lyubavi.
 
Vuszni polyzki lilium, vuszni gumbelium:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni Szin jedini.
 
Vuszni dusse zerczalo, vuszni kinch, y blago:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni JESUS selni.
 
Vuszni moja zvezdica, vuszni ma Dussica:
           malahna, ah lyublyena, vuszni moja pticza.
 
Vuszni moje veszelye, Paradis Marie:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni ptichek selni.
 
Vuszni, vuszni golubek, selno szlavni koszek:
          malahni, ah lyublyeni, glaszni moj szlavichek.
 
Vuszni piszsan stiglechecz, moj zeleni gringlecz:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni tihi Agnecz.
 
Vuszni porod Materin, lep rumeni rubin:
           malahni, ah lyublyeni, vuszni szin Devichin.
 
Koi vidi Detecze, talimusze szercze:
         malahni, ah lyublyeni, JESUS je kot szunce.


Cithara octochorda, seu cantus sacri Latino-croatici, quos in octo partes pro diversis anni temporibus distributos, ac chorali methodo adornatos, pia sua munificentia in lucem prodire jussit alma, et vetustissima cathedralis ecclesia Zagrabiensis
Zagrabiae : Typis Antonii Reiner, inclyti Regni Croatiae typographi privilegati, 1757. 

 

Sretan Uskrs i blagoslovljeni vazmeni blagdani!
U vitrinama na drugom katu od 11. travnja može se razgledati prigodni izbor građe iz fonda Zbirke Zagrabiensia o korizmenim običajima  i slavljenju Uskrsa u Zagrebu.
 
Slika preuzeta iz knjige Stadler, Josip. Rajska vrata : poučna i molitvena knjiga. Zagreb : Naklada tiskare Antuna Scholza, 1898.
Sretan Uskrs!
Rožman, J., Kuntarić, Đ. Hrvati u Svetoj Zemlji : prigodom svečane posvete hrvatskog svetišta bl. Nikole Tavelića u Jeruzalemu. Zagreb : Hrvatski odbor za Svetu Zemlju, 1938.
 
Slika i naslovna stranica knjige koja uz 80 fotografija Ljudevita Griesbacha i dr. Josipa Andrića dokumentira svečano hodočašće Hrvata, Slovenaca i Čeha u Svetu Zemlju godine 1937. Hodočašće je predvodio zagrebački nadbiskup, konsekrator prvog hrvatskog svetišta u Svetoj Zemlji, posvećenoga bl. Nikoli Taveliću, kardinal Alojzije Stepinac. Hrvatski jeruzalemski križ za hodočašće izrađen je u stolarskoj radionici jeruzalemskog franjevačkog samostana, a na jednom dijelu Križnoga puta nosio ga je osobno blaženi Alojzije Stepinac, kao što je, nakon završetka Drugog svjetskog rata i dolaska nove vlasti, ponio križ zajedno sa svojim hrvatskim narodom, pretrpjevši montirani sudski proces, zatočeništvo i mučeničku smrt.
U prigodi Velikoga tjedna i slavlja Uskrsa te vazmenih blagdana, u vitrinama Zbirke Zagrabiensia na drugom katu Gradske knjižnice u Zagrebu, od 31. ožujka može se razgledati mala izložba knjiga vjerskoga nadahnuća napisanih i objavljenih na području Zagrebačke nadbiskupije, knjiga koje svjedoče o slavlju korizmenih obreda i Euharistije te o tradicionalnim običajima kojima Zagrepčani proslavljaju najveći katolički vjerski blagdan - Uskrs.
Sretan Uskrs!
Szveti evangeliumi nedelyni y szvetechni czeloga leta za potrebuvanye szlavne Biskupie Zagrebechke : po zapovedi y oblasti preszvetloga y prepostuvanoga gozpodina Maximiliana Verhovacz biskupa Zagrebechkoga. Drugoch na szvetlo van dani.
 Vu Zagrebu : Pritizkani vu Novoszelzkoj Szlovarniczi, 1819.
Priredio Tomo Mikloušić.

Čitanje Svetog Evanđelja po Marku za uskrsnu nedjelju.
Sretan Uskrs!

Želimo sretan Uskrs i blagoslovljene vazmene blagdane!

Sretan Uskrs!

KAD PADNEŠ POD KRIŽEM

Ospi suzama staze
I sjenama pokrij pute!
Nadvini lice nad potok
I priberi rukom skute!
Podigni glavu k zvijezdama
i isperi oči suzama!
(Ne kuj na nakovnju upitnike
I ne izravnavaj ih u uskličnike!)
Upitnike izravnaj u uskličnike
I prođi zemljom uspravan!
I kad padneš pod križem ustani!
 
                                 Ivan Golub

 

Rudolf Horvat: Sveti Ksaver

 

„Isusovci su u lijepom redu držali crkvu sv. Franje Ksaverskoga. Ova je crkva imala dosta crkvenih odijela, rubenine, posuđa i svijećnjaka. Pošto se crkva nalazila izvan grada, čuvali su Isusovci njezine dragocjenosti u svojoj crkvi sv. Katarine. Već godine 1767. Spominje našastar u crkvi sv. Franje ksaverskoga malene orgulje, koje se tamo sačuvaše sve do naših dana. Kad je god. 1758. maknuta stara kapelica, zasadiše Isusovci na prostoru između nje i nove crkve grabrovo drveće, koje se razvilo u prekrasan gaj. Ovdje su već otprije imali Kalvariju, tj. razapetoga Isusa između dva razbojnika. Sada pak urediše ondje križni put između Kalvarije i ulaza od ceste, koja iz Zagreba vodi u Šestine. Mjesto 14 križnih postaja postaviše Isusovci samo 12.
Kad je godine 1773. Bio ukinut red Isusovaca, postade njihova crkva sv. Franje Ksaverskoga područnom kapelom župe sv. Marka. Od sada više nitko nije brinuo za Sveti Ksaver toliko, kao nekada Isusovci. Naskoro je počela propadati crkva, a pogotovo postaje križnoga puta. Ove postaje dade zagrebački biskup Haulik godine 1840. na svoj trošak temeljito obnoviti. Biskup je podjedno na Kalvariji maknuo ona tri križa, mjesto kojih dade postaviti sadašnje kamene križeve. Po Haulikovom nalogu počeo je župnik sv. Marka god. 1841. Opet u Svetom Ksaveru obdržavati pobožnost križnoga puta u korizmeno doba, kako je to bilo za Isusovaca.  Međutim se naskoro primijetilo, da će propasti crkva sv. Franje Ksaverskoga, ako ju ostave bez nužnih ppravaka. Ipak se tomu poslu pristupilo istom godine 1896., kada je dr. Stjepan Boroša, župnik sv. Marka, sklonuo gradsko zastupstvo, da ovu crkvu koja je građena u lijepom baroknom slogu, popravi na trošak Zagreba.
Tako ostade sve do godine 1925. Međutim su posve propaleneke postaje križnoga puta, a druge se približavahu svome rasulu, jer ih tek na oko obnoviše godine 1867. Propade i nekada toli krasni ulaz iz ceste u taj grabrik. Putovi u tome od prirode lijepom gaju postadoše neprohodni, a stube pred crkvenim ulazom gotovo pogibeljne. U samoj crkvi prekrila je prašina lijepe oltare, kor, orgulje i propovjedaonicu; pod se u crkvi posve istrošio, a nestadoše i zvona. Takvu pustoš nisu mogle podnijeti rodoljubne Hrvatice, koje se okupiše u društvu „Hrvatska žena“. Kako je godine 1925. hrvatski narod slavio tisućugodišnjicu kraljevstva hrvatskoga, odlučilo je to društvo, da će na spomen ove rijetke slave obnoviti crkvu sv. Ksavera i križni put, koji vodi do crkve. Inicijativu za ovaj posao dade gospođa Marija Kumičić, potpredsjednica društva „Hrvatska žena“. Ona je u svome nastojanju ustrajala usprkos golemih zapreka, koje joj u tom plemenitom radu stavljahu opake duše. Poduprta stotinama čestitih družica dovršila je ono, što bi inače morao na svoj trošak učiniti sam grad, kao kolator župe sv. Marka. Tako je Zagreb godine 1925. marom i brigom „Hrvatske žene“ dobio idealno mjesto, gdje će njegovi žitelji molitvama slaviti svevišnjeg Boga svoga.“

Horvat, Rudolf. Prošlost grada Zagreba.
Zagreb : Kulturno-historijsko društvo Hrvatski rodoljub, 1942.

 

                                                                                                           

                                                                                                                                                     
Stjepan Radić (11. lipnja 1871. – 8. kolovoza 1928.)
Hrvatski političar Stjepan Radić rođen je 11. lipnja 1871. u posavskom selu Trebarjevo Desno nedaleko od Siska.  Školovao se u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu gdje mu je iz političkih razloga bilo zabranjeno redovito školovanje. Maturirao je u Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu 1891. godine. U Zagrebu započinje studij prava, nastavlja ga u Pragu te potom u Budimpešti 1895. Zbog ustrajnoga političkog djelovanja onemogućeno mu je školovanje u svim zemljama austrijskoga dijela Monarhije.  Studij je nastavio na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu te diplomirao temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud) 1899. godine.  Po zavšetku studija vratio se u Prag, a 1902. trajno se nastanio u Zagrebu.
Nakon dugogodišnje suradnje u brojnim stranim i hrvatskim novinama i časopisima u kojima je objavljivao publicističke priloge angažirane u cilju preobrazbu hrvatskoga društva i politike,  zajedno s bratom Antunom 1899./1900. god. pokrenuo je i uređivao list Dom koji s povremenim prekidima i promjenama naslova izlazi sljedećih nekoliko destljeća i predstavlja glasilo koje okuplja hrvatske intelektualce objedinjene oko ideje nacionalnoga boljitka i prosvjete, ali i darovite seljake koji su dobili mjesto za objavljivanje svojih publicističkih i književnih radova, a  time i dostojanstvo u društvu, prerastajući u sloj koji Hrvatsku može mirnim putem povesti prema političkom osamostaljenju i gospodarskom prosperitetu. 1902. u Rijeci objavljuje političku brošuru Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkog organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva kao i oštru kritiku razjedinjenoga pravaštva.
Aktivan je sudionik Hrvatske opozicije (nastale 1902. godine ujedinjenjem Neodvisne narodne stranke i Stranke prava) i  Hrvatskoga narodnog pokreta 1903., ali zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u politički život Hrvatske prekida suradnju s dotadašnjim političkim istomišljenicima i usmjerava djelatnost prema kulturnom i političkom prosvjećivanju te nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva.
12. veljače 1905. u Hrastovici pokraj Petrinje osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku (kasnije Hrvatsku seljačku stranku - HSS), kojoj je dugoročni cilj i cjelokupni program usmjeren rješavanju agrarnoga, socijalnoga i nacionalnoga pitanja Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji te demokratizaciji političkoga sustava, reformi izbornoga zakonodavstva i uvođenju općega prava glasa. Glasilo stranke postaje list Hrvatske novine, a program je napisao Stjepanov brat Antun Radić (Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1868.  - Zagreb, 10. veljače 1919.).
1905. godine objavljuje djelo Savremena Evropa, ili Karakteristika evropskih država i naroda a 1908. djelo Današnja financijalna znanost.
God. 1908. prvi je put bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, u izbornom kotaru Ludbreg. Argumentirano je zagovarao je pravo Hrvatske na područje današnje Bosne i Hercegovine i zalagao se za preustroj dvojne Monarhije i stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda.
1911. godine sa suprugom Marijom (Prag, 1874. - Zagreb, 1954.) u Zagrebu je otvorio Slavensku knjižaru, koja mu je osiguravala prihode potrebne za život.
Iako je nakon raspada Austro-Ugarske monarhije 19118. godine sudjelovao je u osnivanju Narodnoga vijeća i Države Srba, Hrvata i Slovenaca, protivio se ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Njegova je zamisao bila da se Banska Hrvatska ponajprije proglasi suverenom državom, pa tek potom eventualno sklapa međudržavne ugovore i političke saveze. Budući da do toga nije došlo, odbio je biti članom izaslanstva u Beogradu prilikom potpisivanja akta o ujedinjenju. 4. studenoga jedini se u Središnjem odboru usprotivio zaključku o provedbi ujedinjenja Države SHS s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, koji je opravdano smatrao nelegitimnim. Tom prigodom održao je znameniti govor „Ne srljajte kao guske u maglu!“.
Po osnutku Kraljevine SHS ustrajno se protivio unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu, dosljedno se zalagao za republikansko demokratsko uređenje i nije priznavao dinastiju Karađorđevića ni čin ujedinjenja. Isticao je pravo hrvatskog naroda na stvaranje hrvatske republike. Iste zahtjeve predstavio je međunarodnoj političkoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu. Od ožujka 1919. do veljače 1920. ponovno je bio zatvoren zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora.
Bez podizanja optužnice pritvoren je od ožujka 1919. do veljače 1920, kad je pušten zauzimanjem bana Matka Laginje, ali je već u ožujku uhićen zbog „protudržavnih izjava“ i u kolovozu osuđen na dvije i pol godine zatvora.
Nakon donošenja Vidovdanskog ustava (1921.), surađivao je s Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923. sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku.
1924. Radić je Hrvatsku republikansku seljačku stranku učlanio u Seljačku internacionalu. To je rezultiralo primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, ali je stranka nastavila djelovati osvojivši 67 mandata na izborima 1925. godine, pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije. Radić radikalno je promijenio način djelovanja i odlučio se za parlamentarnu borbu.
Sudjelovanje u parlamentu u konačnici je platio životom. Umro je od posljedica rana zadobivenih u atentatu koji je zastupnik srpske Narodne radikalne stranke Puniša Račić izvršio 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini. Tom prigodom ubijeni su poslanici Hrvatske seljačke stranke Pavla Radić i Đuro Basariček.
Osim po dosljednosti, idealizmu i čestitosti u političkom angažmanu za dobrobit Hrvatske, Stjepan Radić ostat će zabilježen i zbog prosvjetnog i kulturnog rada među hrvatskim seoskim stanovništvom te posebnog vrednovanja baštine hrvatskoga sela – tradicijske kuture, etnografskoga bogatstva, gospodarskoga potencijala i uvida u činjenicu da je upravo hrvatski seljak nositelj onih vrednota koje su najvažniji zalog održanja narodnoga ozemlja i opstanka u budućnosti. Svojim iznimnim  govorničkim darom i osobnom karizmom upisao se u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda kao legendarna figura.
Sahranjen je 12. kolovoza 1928. godine u Zagrebu, u mirogojskim Arkadama. Pogrebna povorka  je krenula oko 9.30 sati. Kola s lijesom stigla su pred groblje oko 17.15 sati. Prigodom sprovoda nošeno je 1450 vijenaca a bilo je nazočno oko 60.000 službenih izaslanika i oko 150.000 seljaka i građana iz svih krajeva Hrvatske.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU - UNIVERSITAS STUDIORUM ZAGRABIENSIS - 350. obljetnica utemeljenja
UTEMELJENJE I POVIJEST

Povijest Sveučilišta u Zagrebu počinje 23. rujna 1669. kada su diplomom rimskoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Leopolda I. priznati status i povlastice sveučilišne ustanove tadašnjoj Isusovačkoj akademiji u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu što je prihvaćeno na saboru Hrvatskoga kraljevstva 3. studenoga 1671. Stoga Sveučilište godinu 1669. uzima kao godinu svojega utemeljenja, a 3. studenoga kao Dan Sveučilišta. Od tada filozofski studij u Zagrebu, koji je počeo godine 1662., djeluje i formalno-pravno kao Neoacademia Zagrabiensis, odnosno kao javnopravna visokoškolska ustanova. Sveučilište u Zagrebu, utemeljeno u drugoj polovini 17. stoljeća, najstarije je sveučilište s neprekidnim djelovanjem u Hrvatskoj i među najstarijima je u Europi.
 
Akademija ostaje u rukama isusovaca više od jednog stoljeća, do godine 1773., kada papa Klement XIV. ukida taj red. Godine 1776. carica i kraljica Marija Terezija dekretom osniva Kraljevsku akademiju znanosti (Regia Scientiarum Academia) s tri studija ili fakulteta: Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim. Dotadašnji Političko-kameralni studij ušao je u novoosnovani Pravni fakultet, pa je na taj način i kameralni studij uklopljen u Akademiju. Akademija u Zagrebu u svakoj je fazi svojega neprekinutog djelovanja, iako su se organizacijski oblici mijenjali, do godine 1874. ostala najvišom školskom ustanovom u Hrvatskoj i Slavoniji.

Godine 1861. Hrvatski je sabor, na poticaj velikog mecene hrvatske prosvjete, kulture i umjetnosti biskupa Josipa Jurja Strossmayera -  donio zakonsku osnovu o Sveučilištu u Zagrebu. Car Franjo Josip potpisao je godine 1869., prilikom boravka u Zagrebu, zakonski članak o Sveučilištu u Zagrebu, a pet godina kasnije izrađen je novi zakonski članak koji je dobio vladarevu sankciju 5. siječnja 1874. Na osnovi toga svečano je 19. listopada 1874. otvoreno moderno Sveučilište u Zagrebu.
 
Zakonskim člankom iz 1874. Sveučilište u Zagrebu trebalo je imati četiri fakulteta: Pravni, Bogoslovni, Filozofski i Medicinski. Prva dva fakulteta već su bila organizirana: Pravni u okviru bivše Pravoslovne akademije, Bogoslovni u okviru Sjemeništa. Filozofski fakultet posvetio je posebnu pozornost razvijanju fundamentalnih disciplina svojega prirodoslovno-matematičkog odjela, koji je s vremenom postao kolijevkom nekoliko novih fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta. Tako je 1882. u krilu Filozofskoga fakulteta osnovan Farmaceutski tečaj, a 1898. i Šumarska akademija. U toj akademiji organiziran je 1908. Geodetski tečaj koji je 1919. uključen u sastav Tehničke visoke škole. Akademske godine 1917./1918. osnovan je Medicinski fakultet.


RAZVITAK FAKULTETA
 
Nakon Prvoga svjetskog rata Sveučilište u Zagrebu ulazi u novo razdoblje svojega djelovanja. Prvi fakultet nakon rata bio je Gospodarsko-šumarski fakultet, osnovan 1919. Fakultet je nastao spajanjem dotadašnjih viših škola – Višeg gospodarskog učilišta u Križevcima i dotadašnje Šumarske akademije u Zagrebu. Iste godine osnovana je i Visoka veterinarska škola koja je 1924. postala Veterinarskim fakultetom. Godine 1920. osnovana je Visoka škola za trgovinu i promet, koja je 1925. nazvana Ekonomsko-komercijalnom visokom školom, s položajem i svojstvom fakulteta, ali je ostala izvan Sveučilišta.
Godine 1918. osnovana je Tehnička visoka škola u Zagrebu, u kojoj je 1919. započela nastava u četiri odsjeka. Ona je 1926. kao Tehnički fakultet ušla u sastav Sveučilišta u Zagrebu. Tako se broj fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u međuratnom razdoblju povećao na sedam. Godine 1942. osnovan je Farmaceutsko-biokemijski fakultet (Farmaceutski fakultet) na temeljima dugogodišnjega nastavnog i znanstvenog rada na Filozofskom fakultetu.
 
Godine 1946. osnovan je Prirodoslovno-matematički fakultet, 1947. Ekonomski fakultet, 1962. Fakultet političkih znanosti i Stomatološki fakultet, 1967. Kineziološki fakultet (Fakultet za fizičku kulturu), 1973. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet (Fakultet za defektologiju), 1974. Fakultet organizacije i informatike, 1981. Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Godine 1956. Tehnički je fakultet podijeljen na Arhitektonsko-građevinsko-geodetski, Elektrotehnički, Strojarsko-brodograđevni i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. U toj grupaciji, nakon nekoliko organizacijskih promjena, danas djeluju sljedeći fakulteti: Arhitektonski fakultet, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Fakultet prometnih znanosti, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Geodetski fakultet, Geotehnički fakultet, Građevinski fakultet, Grafički fakultet, Metalurški fakultet, Rudarsko-geološko-naftni fakultet i Tekstilno-tehnološki fakultet.

Visokoškolska nastava u umjetničkom području dugo je na našim prostorima bila izvan Sveučilišta. Tek krajem dvadesetog stoljeća u sastav Sveučilišta ulaze sljedeće ustanove: godine 1979. Akademija dramskih umjetnosti te 1980. Akademija likovnih umjetnosti i Muzička akademija.
Godine 1999. u sastav Sveučilišta ulazi Učiteljska akademija, danas Učiteljski fakultet.
 
Danas se znanstveno-nastavni i umjetnički rad odvija se na 29 fakulteta, 3 umjetničke akademije i sveučilišnom centru – Hrvatskim studijima.
 
Nakon što je Republika Hrvatska 2001. pristupila Bolonjskoj deklaraciji (europski sustav visokoga obrazovanja), ECTS bodovni sustav postaje instrument harmonizacije visokoga školstva u zemlji. Ak. god. 2005./2006. započeo je na Sveučilištu u Zagrebu studij po novom ustrojstvu za sve sastavnice, usklađenom s europskim standardima i ciljevima.

 
Svi sveti i Dušni dan
U prigodi blagdana Svih svetih i Dušnoga dana u vitrinama Zbirke Zagrabiensia može se razgledati mali izbor građe s posebnom tematskom cjelinom koju čine tiskopisi sa žalobnim pjesmama ili posmrtnim govorima u počast preminulim zagrebačkim uglednicima s početka 19.-og st.

Naslovna stranica tiskopisa Moyses, Stjepan. Oratio funebris qua ... domino comiti Josepho a Sermage de Szomszédvar ... : die 26-ta novembris anno 1833 / parentavit Stephanus Moyses, ... Zagrabiae : Typis Francisci Suppan, caes. reg. priv. typographi et bibliopolae, 1833.
Tin Ujević (5. srpnja 1891. – 12. studenoga 1955.)
Možda negdje neobični heroji duha i znanja
čekaju narasti krila i eterom se obući.
i možda su im i uzletišta znantno manja
no bitni nemir: munju krilima vući.
 
Ima u prirodi čestih i tajinstvenih vjenčanja,
koja spajaju biljke i mokro mrtvilo ruda.
No, ako  banem pod krošnje, u listanje staroga granja,
možda će stablo porasti crtom okorjelih uda,
a proročansko čelo snaći kob ovjenčanja.
 
Rasulo svake njihaljke i požar paralelopipeda
bit će trica prama toj beskonačnoj sudbini:
a priroda će na dijete spustiti poljubac meda,
povjerit će ga lahoru, vlati i mjesečini.
 
Kada se spusti k zemlji, da uživa hladovinu,
prisvojit će ga geniji zemni u lagodu svoje ruke:
kad lovorike i ruže s mramora čela sinu,
duh će odahnuti i izdahnuti bez muke.
 
To je nepoznanica na kraju maglovitoga doba:
što nas čeka kod ljudi, a što kod arhonta svijeta?
Možda sramota i oskvrnuće groba,
a možda tako kratak i vječiti udes cvijeta.
 
I zato manje plači: heroji kane u astralna bića,
misle se zaodjenuti u svjetlo čisto.
A mi ćemo u žilice biljke i u biljna povića,
u ovjenčanje čela, što je možda to isto.
I u miru će nas možda tek proniknuti spoznanje
da smo došli do sreće, kao boljeg izraza reda,
da su oči već cvijeće, ruke i noge tek granje,
da je mozak dostignuo sve zakonitosti leda:
 
da je došla mitička majka do traženog čeda.
I što je to ovjenčanje nego vijenac sanje
i blaženstvo zora i vasionog gleda?
Te već u opstanku dana suđeno vječno stanje!

                                             Tin Ujević, Ovjenčanja


Na slici: Ujević, Tin. Mamurluci i pobješnjela krava. Zagreb : Lykos, 1956.
Likovno opremio Miljenko Stančić.

 
Viktor Žmegač - devedeseti rođendan

Hrvatski germanist i povjesničar književnosti, teoretičar i muzikolog, professor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rodio se u Slatini 21. ožujka 1929.godine. Studirao je germanistiku, kroatistiku i muzikologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Sveučilištu u Göttingenu. Doktorat znanosti stekao je godine 1959, a od 1971. pa sve do umirovljenja 1999. redoviti je profesor njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Povremeno gostuje na stranim sveučilištima. Od 2002. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Redoviti je član HAZU, inozemni član Saske akademije u Leipzigu i član znanstvenoga društva Academia Europaea u Londonu. Od 1985. glavni je urednik časopisa »Umjetnost riječi«. Član je savjeta inozemnih časopisa »Germanistik« i »Text und Kontext«. Dobitnik je brojnih hrvatskih i inozemnih nagrada: Nagrade Grada Zagreba 1977. i 1998., Nazorove nagrade 1987., Nagrade Krležina fonda 1990. i 2007., zatim Gundolfove nagrade za germanistiku Akademije za jezik i književnost Savezne Republike Njemačke 1987., Herderove nagrade zaklade FSV i Sveučilišta u Beču 1993., znanstvene nagrade zaklade Alexander von Humboldt 1993., nagrade »Europski krug« Hrvatskog vijeća europskog pokreta 1996., Državne nagrade za životno djelo 2000., Strossmayerove nagrade (zajedno s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom) 2002., Nazorove nagrade za životno djelo 2004., Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu 2005., nagrade Matice hrvatske za znanost »Oton Kučera« za 2006., nagrade HAZU »Josip Juraj Strossmayer« 2006. (za 2005), nagrade Pulskoga sajma knjiga »Kiklop« 2007., 2009., 2010., 2011. i 2015., nagrade Bavarske akademije umjetnosti 2009., nagrade »Josip Andreis« za muzikologiju Hrvatskoga društva skladatelja, nagrade »Višnja Machiedo« Hrvatskoga P.E.N. centra 2014. Odlikovan je Velikim križem za zasluge Savezne Republike Njemačke 1998.
Objavio je brojne knjige u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima ističemo sljedeće: Težišta modernizma, SNL, Zagreb 1986., Krležini evropski obzori, Znanje, Zagreb 1986., drugo prošireno izdanje 2001., Povijesna poetika romana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987., 1991. i treće, prošireno izdanje Matica hrvatska, Zagreb 2004., Književnost i filozofija povijesti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 1994., Duh impresionizma i secesije, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb 1993., drugo, prošireno izdanje 1997., Bečka moderna, Matica hrvatska, Zagreb 1998., Hrvatska novela (zajedno s Ivom Frangešom), Školska knjiga, Zagreb 1998., Književni protusvjetovi (zajedno s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom), Matica hrvatska, Zagreb 2001., Književnost i glazba, Matica hrvatska, Zagreb 2003., Od Bacha do Bahausa, Matica hrvatska, Zagreb 2006., Majstori europske glazbe, Matica hrvatska, Zagreb 2009., SMS-eseji, Profil, Zagreb 2010., Prošlost i budućnost 20. stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb 2010., Filozof igra nogomet. Zapisi 2010-2011, Profil, Zagreb 2011., Bečka moderna (2., prošireno izd.), Matica hrvatska, Zagreb 2012., Europa puta deset, Profil, zagreb 2014., Strast i konstruktivizam duha, Matica hrvatska, Zagreb 2014., Četiri grada, Matica hrvatska, Zagreb 2017.
 

Zvonimir Golob (19. veljače 1927. - 1. lipnja 1997.)
Hrvatski pjesnik, prevoditelj i esejist Zvonimir Golob rodio se 19. veljače 19027. god. u Koprivnici. Školovao se na gimnaziji u Zagrebu te na Umjetničkoj školi. Nakon mature 1946. godine upisao se na studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je bio isključen zbog suprotstavljanja socijalističko-realističkim angažiranim tezama Radovana Zogovića. Nakon isključenja sa studija, zapošljava se u antikvarijatu. Od 1953. godine postaje profesionalnim književnikom i uzdržava se uglavnom prevoditeljskim radom.
Sudjeluje u brojnim književnim inicijativama i redakcijama: od 1952. god. uključen je u časopis Krugovi, a od 1964.-1967. bio je urednik u Telegramu. God. 1976. postaje podpredsjednik Društva hrvatskih književnika, a 1980.-83. bio je tajnik Društva.
Lirika Zvonimira Goloba obilježena je isprva lirskom introspekcijom, da bi se kasnije otvorila nadrealističkoj metaforici te ekspresivnoj snazi, slikovitosti i magiji poezije tzv. primitivnih naroda. Zajedno sa sa svojom tadašnjom suprugom Irenom Vrkljan 1958. god. sastavlja antologiju Ptica u oku sunca : pjesme "primitivnih" naroda, kojom hrvatskim čitateljima predstavlja osebujni pjesnički svijet afričkih i američkih plemena, te domorodačkih australskih naroda i onih s pacifičkoga otočja, pa čak i Eskima i sibirskih plemena.
1952. godine objavljuje zbirku nadrealističkih stihova Nema sna koji te može zamijeniti opremljenu ilustracijama Miljenka Stančića. To razdoblje zaključuje zbirkom Glas koji odjekuje hodnicima (1957.), a zbirkom Elegije, objavljenom 1963. god., daje naslutiti nova traganja koja u pjesnički izraz uvode i motive iz svakodnevnog života koje je Golob dotad izbjegavao, ali tako da oni postaju poticajem za čuđenje.
Nadahnuće erotikom sve jasnije dolazi do izražaja postajući dominantom njegove poezije, a okreće se i glazbi te zbirkom Čovjek i pas i druge šansone objavljenom 1971. godine počinje pisati šansone i druge tekstove za pjevanje, koje ponekad i sam sklada. Intenzivno surađuje s Arsenom Dedićem. God. 1963. utemeljio je skupinu Studio 64 koja je afirmirala zagrebačku školu šansone.
Nakon te „laganije“ i komunikativnije faze, vraća se zahtjevnijoj lirici te svoj pjesnički opus zaokružuje zbirkama Sjena križa (1986.) i Rana (1990.).
Vrijedan doprinos hrvatskoj kulturi dao je brojnim prijevodima i prepjevima, a posebno treba istaknuti pjesničke antologije, osobito one u kojima je prikupio i predstavio hrvatsku i svjetsku ljubavnu poeziju: Gorki med : izbor iz hrvatske ljubavne poezije XIX. i XX. stoljeća te Antologiju svjetske ljubavne poezije 20. stoljeća.

U vitrinama Zbirke Zagrabiensia na drugom katu Gradske knjižnice može se od 14. veljače razgledati prigodni izbor pjesničkih zbirki Zvonimira Goloba i antologija koje je sastavio.

S lijeve strane: portret Zvonimira Goloba - crtež Miljenka Stančića