Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije    
cvijet što nema korijena.
 
 
                                         Tin Ujević, Igračka vjetrova



Pojavom Krista, njegovom smrću na križu i uskrsnućem, i smrt svakog čovjeka dobiva novi smisao. Europa u srednjem vijeku, prihvaćanjem kršćanstva, izlazi iz poganskog doba i prihvaća svjetlost Kristova nauka i uzora. Smrt i dalje ostaje zagonetkom, ali ne isključivo izvorom straha, nego i obećanje blaženstva u sjedinjenju s Bogom. Dimenzija vječnosti i transcendencije određuje i mjeru čovjekova tubitka u zemaljskom životu. Smrt postaje prelaskom u novi, vječni život.
Pokojnici se, u ranom srednjem vijeku, još uvijek pod utjecajem poganskoga zazora od svijeta mrtvih, sahranjuju izvan naselja, na grobljima s crkvama ili bez njih, da bi se postupno poneka osoba na glasu svetosti sahranila unutar neke od gradskih crkava. Crkva i prostor oko nje stapaju se u cjelinu, a upravo crkvena dvorišta postaju novim prostorom za ukop pokojnika, nova groblja. Posvećeni prostor groblja omeđuje se i zatvara za nekršćanski svijet, a otvara se prema nebu.
Kao i u cijeloj kršćanskoj Europi, i u Zagrebu se groblja podižu oko župnih crkava – tako nalazimo groblje uz crkvu sv. Emerika (ispred Katedrale), sv. Marka, sv. Katarine, sv. Martina, sv. Margarete, sv. Marije, uz kapelu sv. Roka, kapelu sv. Duha za stanovnike zapadnih prigradskih sela,  Jurjevsko groblje, uređeno 1622. godine za stanovnike Gornjega grada…
Od 1811. godine podno Rokova perivoja u Zagrebu postoji i Židovsko groblje, na zemljištu koje je kupila Židovska općina. 1842. godine Židovsko je groblje prebačeno u Petrovu ulicu.
Pravoslavna je općina, pri svome osnutku 1785. godine, kupila zemljište i uredila groblje za svoje pripadnike. Bilo je to na početku današnjeg Pantovčaka.
1872. počinju prvi ukopi na središnjem zagrebačkom groblju, Mirogoju. 1873. godine gradsko poglavarstvo odlučuje da se od Ljudevita Gaja, koji je zapao u dugove, otkupi njegov posjed, idilični brežuljak Mirogoj, kao bi se na njemu izgradilo središnje zagrebačko groblje, koje je službeno otvoreno 1876. godine, a i danas zadivljuje svojom hortikulturnom uređenošću te  arhitekturom arkada i crkve Krista Kralja Hermana Bolléa.
Izgradnjom Mirogoja, zatvaraju se pojedinačna groblja uz župne crkve, kao i groblja za pojedine vjeroispovijesti, jer dobivaju svoje mjesto na glavnom gradskom groblju.
Arhitektonska i kiparska rješenja unutar arkada i među grobnim poljima predstavljaju jedinstvenu spomeničku baštinu s djelima najuglednijih hrvatskih kipara.
Zbog sve većeg broja mrtvih i sve manjeg prostora na Mirogoju, 1952. godine Zagreb dobiva još jedno gradsko groblje, Miroševac, a 1985. Mirogoj je proširen Krematorijem i Gajem urni.

Na slici: Staro zagrebačko groblje sv. Jurja s kapelicom
fotografija iz albuma Uspomena na Zagreb Ludwiga  Schwoisera. Zagreb, 1864.