Prva čitateljska društva i čitaonički klubovi  javljaju se u Hrvatskoj još sredinom 18. stoljeća, uglavnom pod nazivom Casino.  Tako je i u Zagrebu 1831. Godine osnovan Casino, a 1838. god. osnovana je Ilirska čitaonica, koja kasnije djeluje pod nazivom Narodna čitaonica. Hrvatski intelektualci u doba Preporoda („ilirci“) otvaranjem čitaonica željeli su doprinijeti širenju preporodnih ideja i programa. Čitaonica ilirska zagrebačka utemeljena je 1838. godine na poticaj grofa Janka Draškovića. Svrha joj je bila omogućivanje čitanja različitih časopisa i knjiga te širenje znanosti. Iz te zagrebačke ilirske čitaonice niknula su razna druga društva, a prije svega Matica Ilirska  koja je poslije postala Matica Hrvatska. Njegovala je hrvatski jezik  književnost . Članovi su bili uglavnom ugledni zagrebački intelektualci te poneki obrtnik.
U Narodnom domu u Opatičkoj 18 djelovalo je od 1847. do 1863. društvo Dvorana, koje je svojim članovima, uz ostalo, nudilo mogućnost čitanja časopisa, novina i knjiga.



 

Čitaonica zagrebačka utemeljena je 1860. godine, nakon prestanka apsolutističke uprave Aleksandra Bacha,  kao novo društvo čiji je glavni poticatelj bio Ljudevit Farkaš-Vukotinović, a prvi predsjednik grof Ivan Erdődy. Čitaonica je najprije bila smještena u kući Kristofora Stankovića na Trgu bana Jelačića. U travnju iste godine ban Ivan Coronini ju je raspustio zbog neslaganja s idejama koje je širila, a ponovno je uspostavljena dolaskom Josipa Šokčevića  na bansku funkciju . 1862. God. Čitaonica zagrebačka spojena je s Trgovačkim Kasinom. Novo društvo nazvalo se Čitaonica i Trgovačka dvorana.
1878. godine u Zagrebu su osnovane Gornjo-gradska čitaonica i Hrvatska čitaonica.
Krajem 19.-og stoljeća čitaonice gube svoju prvotnu ulogu i samostalnost te postaju posebni odjeli unutar knjižnica. (npr. U Gradskoj knjižnici utemeljenoj 1907. god.).
S vremenom svoje čitaonice u Zagrebu osnivaju kulturni instituti stranih zemalja, a prva takva čitaonica otvorena je 1922. god. u sklopu Francuskog instituta u Zagrebu.