Hrvatski povjesničar, jezikoslovac, publicist i političar rođen je u Fužinama 25. studenoga 1828.
U Senju i Varaždinu završava gimnaziju, a teologiju u Senju gdje je 1852. zaređen za svećenika. Tri godine kasnije postaje profesor teologije u senjskom sjemeništu, a iste godine postaje i doktor teologije. Počevši se baviti nacionalnom poviješću, organizira po Kvarnerskim otocima skupljanje hrvatske nacionalne baštine te pridonosi usavršavanju hrv. jezika u otporu germanizaciji. Na temelju svojih istraživanja glagoljske ostavštine objavljuje radove Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na sv. pismo i liturgičke knjige (1856.) i Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apošlolov (1857.). Na preporuku Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Josipa Jurja Strossmayera 1857. odlazi u Rim gdje obnaša dužnost kanonika hrv. Zavoda sv. Jeronima te istražuje građu vezanu uz povijest Hrvatske u arhivima u Rimu i Napulju. Po povratku u Zagreb, 1860., uključuje se u politički život Hrvatske, sa Strossmayerom osniva Narodnu stranku i postaje glavni urednik stranačkog lista Pozor (kasnije Obzor). Već godinu dana kasnije (1861.) postaje zastupnik u Hrvatskom saboru koji je sazvan nakon 12 godina stanke i na kojem je zatraženo ujedinjenje pov. jedinica Trojedne Kraljevine. Tom prigodom Rački je cjelovito oblikovao hrv. državnopravnu ideologiju utemeljenu na povijesnim argumentima. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će izabran još dva puta: 1868. i 1872.
Osim političke djelatnosti, posvećuje se i reformi školstva u Hrvatskoj, a 1863. postaje glavni školski nadzornik. Okušao se i u tvorbi hrvatskog kemijskog nazivlja, a svoje je prijedloge o "narodno-lučbenom nazivlju" iznio 1853. u radu O pokusu lučbenog nazivlja. U suradnji s Vatroslavom Jagićem 1864. pokreće povijesno – jezični časopis Književnik, u kojem tekstove objavljuju ugledni hrvatski intelektualci. Po osnutku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) izabran je za njezina prvoga predsjednika te tu dužnost obnaša sljedećih dvadeset godina. Na njegovu inicijativu utemeljena je većina časopisa koji postoje u okviru Akademije (Rad, Starine). Sudjelovao je i u pokretanju izdanja JAZU u kojima je tiskana građa važna za povijest, znanost, kulturu i umjetnost hrvatskog naroda. Kao povjesničar, Rački je objavio niz važnih knjiga i radova, npr. Bogomili i patareni, Povjesnik Ivan Lučić, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća, Stari grb bosanski, Povelje bosanskog kralja Tvrtka, ipak, njegovo najvažnije djelo je Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia, zbirka izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest.
Od 1867. do 1872. bio je predsjednik odbora za književni rad Matice hrvatske. Za kanonika u Đakovu postavljen je 1876., a godinu dana kasnije (1877.) istu dužnost obnaša u Zagrebu. Kao predsjednik JAZU odsutno je utjecao na utemeljenje Strossmayerove galerije u Zagrebu 1884., dok je 1893. novčano pomogao osnivanje istarske Družbe sv. Ćirila i Metoda, zadaća kojih je bila osnutak hrvatskih škola u Istri.
Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894., a sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.